ponedjeljak, 12.09.2016.

ispovijed

Jučer sam bila na misi. Inače ne zalazim rado u tu instituciju, osim kad je prazna. Može se reći da sam agnostik, vjerujem u Boga, energiju, život poslije života...ali crkva kao institucija za mene nije vrijedna spomena. Od srednjeg vijeka pa do danas izrabljuju, vrbuju, ucjenjuju i zatupljuju, i da, uzimaju novac. A raja, kao raja, uvijek daje.....
Uglavnom, bila sam u crkvi odati počast jednom čovjeku kojeg sam poznavala i kojemu je bila posvećena misa. Ugledala sam svećenika, novog, red salezijanaca. Nešto me diglo i otišla sam na ispovijed. Ja, koja sam se dva puta ispovijedila u proteklih 15 godina (prije vjenčanja..)? Nešto me privuklo. Vjerojatno njegov glas i izgled.
Zgodan, nema što, a glas tako umirujuć i nježan, kao da me hipnotizirao, Skoro pa sam mu sve ispričala. Imam tu potrebu za razgovorom , ali nisam, nisam se dala, onaj "vrag" u meni neda da idem dalje, da ispljunem iz usta sve one gadosti koje sam prošla i koje sada dolaze na naplatu. Nisam mu puno toga rekla, ali umirio me. Ili uznemirio?!
Od tada srećem ga svakog dana, sudbina? slučajnost?
Zapamtio me. Zašto? ne znam. ali zapamtio me.
Možda ću od sada češće odlaziti na misu?!

Oznake: ispovijed

- 22:46 -

Komentari (1) - Isprintaj - #

pjesma o meni

Jesen,
moje doba, kiša, vjetar,
lišće raznih boja,
crveno, žuto,,,, trulo.

Pogled kroz prozor tjera me na razmišljanje o sebi,
a tu opet udaram u zid...

Tko sam ja?
ne znam,
bivša narkomanka, uličarka,
kurva, profesorica, majka, supruga...
tabletoman, hipohondar, alkoholičarka...

Pa dobro, tko sam ja?
Ima li u meni išta lijepog?
Išta pozitivnog?
Crne kose, tamne puti,
tamne duše i crnih misli...

Nema leptirića u mome trbuhu,
nema osmjeha na licu,
nema pozitivnih misli,
nema iskrenog smijeha.
Čega ima?

Ima nade....

Oznake: misli

- 22:21 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

kamo idemo?

Radim u prosvjeti,
duže vrijeme...
Toliko je propusta, toliko se bavimo nevažnim stvarima,
a najmanje se misli na djecu.
Na one kojima ostavljamo budućnost!

Ukalupljujemo ih, zatrpavamo ih nebitnim činjenicama,
i ne pripremamo ih za stvarni život,
za probleme koji ih čekaju....

Ostali smo u 20.stoljeću, a djeca su nas "pregazila".
Umjesto da se prilagođavamo njima i njihovim potrebama, mi ih ograničavamo, ne možemo ih pratiti. Niti se većina nas trudi težiti tome. Najlakše je izdiktirati lekciju i tražiti da bubaju napamet.
kakva korist od toga?
Izrast će u ljude koji neće biti sposobni razgovarati, složiti rečenicu, niti se snalaziti u određenim situacijama.

Što ima učenik od toga da zna što su to glagolske imenice? nepotrebno!
Informacijska pismenost je najvažnija danas, tome treba težiti, usmjeravati ih onome u čemu su dobri.
Ali, problem je što se velika većina profesora ne zna služiti računalima niti zna što je to informacijska pismenost.

Udžbenici, radne bilježnice, da ne spominjem, pitam se tko to sastavlja? netko tko sigurno nije nikad nogom kročio u učionicu. Koliko mi je puta došlo da se obratim Ministarstvu obrazovanja i pitam:"Pa dobro, ljudi, jeste li vi normalni?"
Nebitno je koji je ministar obrazovanja na funkciji, nikakva korist, svi imaju nekakve nebulozne ideje: od HNOS-a , kurikuluma, kurikula....bla,bla...
Omogućimo našoj djeci pravo obrazovanje uz pomoć kojeg će izrasti u prave, poštene i snalažljive ljude!

Oznake: kolač

- 22:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

dan kad je stao moj svijet

Danas je dan kad je umro moj otac.
Pao je niz stepenice,
stepenice, radio je tražio....
radio, muzika, jimmy stanić i zvonko bogdan.
Vinile, ploče je slušao...

Bio je velik čovjek,
dobrih manira i nježne naravi.

Otkako ga nema, sve je prazno.
Rupa u mojoj duši ponekad mi neda disati....
toliko je neizrečenih misli ostalo.

nema tih riječi kojima mogu dočarati prazninu,
bol, propušteno vrijeme...
Utjehe nema,
samo vrijeme, ali i ono
ne liječi sve....

Jesen rana, jablani se povijaju,
rijeke postaju crne,
nebo sivo,
ptice odlaze...tuga.
tuga za prošlim ljetom,
tuga za jednim čovjekom....

Oznake: tuga

- 21:34 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 31.03.2016.

sto je to?

-Pa kako si mi ?- reče i približi mi se. Bio je to zagrljaj koji ne mogu opisati kao erotski, imalo je nešto u pogledu, dodoiru, osjećaju jednog kraj drugoga......a i to je to.... zaboravim na njega i obveze koje imam prema njemu i poslu koji radim. Ne, ja imam srodnu dušu, čovjeka koji me kod kuće čeka, dijete koje nosi njegove gene. Malo je lud, ali nema veze, njemu sam se zaklela, njega volim..... Kao nekad TI I JA...ULICAMA USPOMENA..
Nema veze, ovo je drugačija, prljavija priča..podmuklija....netko mi se želi uvući pod kožu ali ne može...
ja sam vrckava i blesava, ali znam koga volim i želim kraj sebe.

Znam li...?
Treba li mi pažnja sa strane ili sajm svjesna da imam voljenog? Voljenog kraj sebe?
U karijeri moraš, kažu biti pristojan prema nadređenima. A ja sam podređena, a on nadređen.
Kako0 napredovati u karijeri, ako ga "odfukam" do kraja, bezobrazno? ili ću napredovati ako ga držim na "tankom ledu" i dalje radim svoj posao.? Ili da jasno dam do znanja da me ne interesira i da me ostavi na miru?
Sto da radim? Da šutim?
Sutnja je sveta, maske koje nosimo na licu,
maske koje bacamo u kut sobe u koju uđemo i smatramo svojim domom
past će kad tad, sto onda....
šutimo i gledamo se..
radimo...
a tada odlazimo u svoje domove i tamo
ćutimo.....osjećamo....
i budimo se uzalud...
uzalud.....

Oznake: ljubav na poslu

- 22:07 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 25.01.2016.

Blues za moje snove

- Počelo je ovom pričom. Bio jednom jedan goloruki, koji je hodao bosonog po gradu.
U početku sam, a kasnije u društvu. Imao je jednog psa i dvije žene; onu, koja mu je više prirasla srcu, nju je zvao telefonom, a ona druga dolazila bi s vremena na vrijeme, nikad mu ne dajući ništa, samo mu smetala i oduzimala energiju. Bila je zaljubljena i smatrala ga izuzetno lijepim, dok mu ona druga nije davala vidljivi znak svoje ljubavi. Ali on je znao da ga voli.
Dane je provodio na kavama, mjestu na kraju grada gdje se, između ostaloga, dijelio i duhom na uživanje.
Žene su bile polagane, kao i muzika koja je neprestano svirala.
On, izabrani, čekao bi u redu, dan kojim će započeti novi život. Pisao bi djevojci pismo radosti kojim je poziva na put u središte života. Bio je sretan kao pahuljice koje padaju sa sunca. Odluka će biti teška: NE SMIJE VIŠE IĆI NA KAVE. Ne zauvijek, samo neko vrijeme, ne smije osjetiti maštu. To je cijena koju mora platiti za ulazak u novi svijet.
Doći će dan kada će skinuti svu odjeću sa sebe i potpuno gol ostvariti svoje želje…
- Hoćeš li, lutko moja, krenuti u središte života? Hoćeš li sa mnom osjetiti vjetar na svojim rukama dok pokušavamo uhvatiti zrak koji udišemo?
- Prihvatit ću strah dok goli skakućemo na nepoznatoj zemlji i stajati ću uz tebe dok ne nađeš sreću koja ti u izmaglici jutra miluje grudi. Bosonog i goloruk uspjeti ćeš, a kada uspiješ, pridružiti ću ti se, iz sjene prošlosti. Voljet ću te svakim trenutkom svojega sjećanja na tebe i čekati ću red, da i ja budem izabrana.
Vratio se, tu je. Ništa se nije dogodilo, prošlo je svega tridesetak minuta. Digao se sa stolice, zapalio zadnju cigaretu i pobjegao na jug.
Više se nikada nije vratio, nitko o njemu nije čuo ni riječi.
Djevojka, koju je volio, dobila je pismo; prazan komad papira i 3000 dolara za kartu!

- Naravno, ta priča je ostala samo priča, J. nikad nije otišao za Australiju, obećanu zemlju. Danas radi u skladištu Coca-cole, a ja sam ubrzo nestala iz njegovog života.
Kasnije, mnogo kasnije, pojavio se drugi netko, drugačiji, on. Druga su vremena nastupila, drugačija sam bila i ja. Puno drugačija.
- Kako to misliš drugačija?
- Drugačija, promijenile su se vrijednosti, ono što mi je nekad bilo važno nestalo je, sada sam živjela samo za jedno.
- Za što?
- Ne bih još o tome, može malo kasnije?
- Može. Pričaj mi o tom drugom, kakav je bio?
Taj, drugi, pisao mi je i drugačije pjesme. Zvala sam ga Miki. Voljela sam ga jako, mislim da ga još uvijek volim, ne, znam da ga još volim. Bio je drugačiji od svih koje sam upoznala, divan, pažljiv, spontan i iskren… Njegova priča je tužna i možda bolje da ti je on sam ispriča.
Mikijeva priča
˛Rođen sam u gradu na moru, smrdljivom, prljavom lučkom gradu. Gradu koji mi je toliko toga uzeo, ali i puno dao; u njemu sam se izgubio, izgubio svoju mladost, potratio život.
A kad sam kod života, nisam ga nikad previše ni cijenio: uzimao sve zdravo za gotovo, uzimao sve što sam mogao. Nikad nisam igrao po propisanim pravilima, imao sam svoja i vladao se po njima. Nije me bilo briga za razumijevanje i čuđenje drugih. Kažu da bio sam lud. O djetinjstvu nemam pretjerano što reći. Oca nisam poznavao, nosim samo njegovo prezime, a posljednje riječi koje mi je rekao bile su da sam kopile.
Ta riječ me obilježila i slijedila poput sjene čitav život. I sam za sebe sam bio i ostao kopile, s tim riječima na usnama sam i umro. Prokleto kopile.
S majkom sam živio neko vrijeme, dok nije pronašla novog dečka. Počeo sam smetati pa su me lagano poklonili noni na drugom kraju grada. Nisam imao pravu obitelj, ali nona i ujko su mi pružili svu ljubav i radost koju sam trebao. Jako sam ih volio i oni su postali moja nova obitelj.
Kažu, raso˘ sam kao gljiva, valjda na tatu, on je bio visok. Imao sam lijepo tijelo i šarma, djevojke su padale, a ja sam ih primao. Ali nisam time previše razbijao glavu; u to vrijeme još sam se bavio boksom i ništa me nije zanimalo, osim sporta i zdravog života.
Bio sam mlad, lud i znatiželjan. Odlučio sam prihvatiti sve što mi život pruži. A pružio mi je ono najgore, ne znam, tako je valjda moralo biti?
Drogu sam upoznao rano, otkrio sam svoju božicu: heroinu, kako sam ju zvao.
To je bilo nešto najljepše što sam probao i nisam se više želio razdvajati od nje, bila je to ljubav na prvi pogled. Već tada, odlučio sam drogirati se čitav život. Mogao sam prestati, ali nisam htio.
Da je život gadan i da su sve žene kurve, odavno sam shvatio! Sa svime sam se igrao, pravu ljubav nisam tražio, nisam čak ni vjerovao u nju, niti sam mislio da ću je ikada naći. A pored heroina, nije mi ni trebala. Svi su znali da se drogiram, ništa nisam skrivao, nisam želio skrivati, takav sam. Znam da su ljudi pričali koja šteta za tako dobrog i pametnog dečka, kako propadam…A mene nitko nije pitao da li ja to želim. Da, ja sam želio tako živjeti! Tako i nikako drugačije, jer, znao sam da više nikada nešto tako lijepo neću imati, bilo mi je lijepo, nisam nikad više na stvari gledao jednako. Kažu da se čovjek drogira kako bi zaboravio probleme, a ja sam se drogirao jer mi je bilo lijepo i jer sam odlučio tako živjeti, sviđalo mi se što sam sebi bio dovoljan, što nisam morao moliti za zagrljaj ili poljubac. Sve je palo u drugi plan. Konačno sam našao nekog tko će, kad god ja to poželim, biti uz mene i tko me nikada neće iznevjeriti. Heroin!
S vremenom, svi su shvatili da sam narkoman i, bilo mi je apsolutno svejedno. U tom uvjerenju prošlo mi je 10 godina života. Najljepše godine ja sam svjesno predao heroinu, da ih pojede, izgrize.
Normalno, sport je ispario iz moje svakodnevnice koja se iz dana u dan pretvarala u napornu noćnu moru, ali nisam odustajao. Prihvatio sam život koji ide uz sve to. Ni moje tijelo više nije bilo savršeno, o ne, bilo je daleko od toga, ali zato sam ga svako toliko ukrašavao tetovažama. Još uvijek sam bio zadovoljan sobom. Privlačila su me svijetla grada i ta hladna, okrutna ulica sa svojim zakonima. Nisam vjerovao nikome! Nisam si to mogao dozvoliti.
A onda, jedne večeri, upoznao sam nju. Slatka, mala, crna ušetala je u moj život i više nije izlazila. Bila je drugačija, dijelila jednaku strast prema heroinu kao ja. Strast koju još nisam vidio ni kod jednog narkomana! Ali, ona je bila drugačija, slična meni. Djelovala je još uvijek svježe, lijepo, netaknuto. Od trenutka kad smo se upoznali, postali smo nerazdvojni i ništa na ovome svijetu nisam više volio, samo te dvije stvari bile su vrijedne moje borbe i življenja: ona i heroin. Više se nisam sam klanjao svom bogu, oboje smo se klanjali našem bogu.
˛U sutonu života biti ćemo suđeni po ljubavi!˛ , sv. Ivan od Križa, a ako je tako, s njom sam ˛ zaradio˛ nagradu u raju. Jer, volio sam je više od života i nisam se bojao to pokazati. Ona je bila moje sve, moj život, moja druga polovica, srodna duša, moja muza, kako hoćete.
Od kad sam ju upoznao, prestajao je postojati čitav izvanjski svijet i sav ženski rod.
Upoznao sam ljubav svog života!
Bili smo jedan od onih parova koji se ne razdvaja, stalno skupa. Zapravo, jedno dvije godine smo životarili, ali smo to činili skupa. Skupa se pokušali skidati ,a ja sam to činio samo na njen nagovor, nisam se namjeravao prestati drogirati, ali činio sam to njoj za ljubav.
I pokušavali su nas razdvajati, ali nisu uspijevali, naša ljubav bila je jača, ali skidanje je bilo svaki put sve teže. Shvatili smo da je jedina prava prepreka našoj sreći upravo heroin – naša ljubav! Mislim da je ona znala moja razmišljanja, i da je slutila moj kraj, i mislim da je i ona tako razmišljala. Znali smo da nam nema spasa, a dalje više nismo mogli.
Pokušala me je preduhitriti u tom očaju: jedne večeri, bez riječi, popila je tablete i predozirala se.
72 sata nisam znao hoće li preživjeti. Stalno sam bio uz nju, čak su me, mene kao nepoželjnu osobu, narkomana, pustili da bdijem nad njom. Držao sam ju za ruku i pričao joj. Moja ljubav je umirala, a ja joj nisam mogao pomoći. Je li me čula, bila svjesna moje prisutnosti i ljubavi koja ja ispunjavala onu hladnu sterilnu sobu na JIL – u?
Dvije noći proveo sam s njezinom majkom, klečeći pred vratima sobe u kojoj je ležala i molio se. Intenzivna, odjel koji zapamtiš….
Prošla su skoro tri dana, sjedio sam u udruzi za nas izgubljene koju su osnovali da ne visimo na ulici, da ne smetamo i da nas ljudi ne gledaju. Sjedio sam i buljio u telefon; zvao sam bolnicu svakih pola sata, ali nitko mi nije htio dati odgovora. Zašto? Zato što sam bio narkoman, za njih nešto bolesno, smrdljivo i neuračunljivo, eto zato.
Ipak sam još jednom nazvao. Doktor je rekao da ne zovem više, da je gotovo, ako se nije do sada probudila najvjerojatnije ni neće, da je zaboravim…. Dalje nisam čuo. Ne znam gdje sam išao, kuda trčao, lutao, udarao glavom i šakama od bijesa, razbijao izloge; ne znam gdje sam krenuo.
Dan kada se probudila nisam dočekao.
Stao sam. Sve je stalo, gotovo. Tišina. Gotovo, gotovo…
Nekoliko sati kasnije, ležao sam na drvenom podu napuštene rupe, zapečatiranoga stana gdje smo često provodili dane i buljio u strop. Prvi sam put zapravo pogledao to mjesto; madrac na podu, razbijeni prozor, prljavi, ofucani kauč i drveni stol. Šprice po svuda, krv, govna… sve skupa izgledalo mi je strano, ružno, prazno, tako realno; bez nje, bez moje ljubavi…Ležao sam na podu, sam i umirao, a ona je isto ležala i umirala.
Umirali smo u isto vrijeme, ali razdvojeni. A nismo tako isplanirali.
Umirem, osjećam, predugo sam u ovoj igri da ne bih osjetio kada svjetlost dolazi po mene, znao sam do koje granice mogu ići. Ovaj put sam prešao granicu, zbog nje.
Ona, da je bar tu, pokraj, da me drži za ruku, govori kako će sve biti u redu.
Vrti mi se…. Gubim se…. Ona, samo ona je pred očima…. Zaspat ću…. Ona…gubim se….
Ne, ona…. Osjećam njenu toplu ruku na svom licu, njene riječi na uhu, njezin dah po kosi…. Njene usne, ona…. Gotovo je…. Odlazim……odlazim, idem….
Vidim svoje tijelo. Zar tako izgledam?
Vidim i nju, u krevetu. Odjednom, naglo udiše i pridiže se. Udahnula je život.
Živa je!
Obavio sam posao, moram ići. Odlazim sretan i darujem život njoj.
Danas ju gledam ˛odozgo˛, vidim kako odlazi na groblje, kako tuguje, pazim ju, ponekad se i ljutim, ali…volim je još. Dolazim joj u snove, milujem po kosi i pričam nježnosti.
Čekam ju, dok ne bude gotova, dok ne bude izabrana…''
- Dirljiva priča- sve što je rekao.
- Da.
- A reci mi kakve pjesme je pisao? Baš bih volio čuti jednu… -nakon šutnje je rekao, a ja se napravim da ga ne čujem jer sam mu njegovu pjesmu već pročitala. Upravo mi je kroz glavu proletio Balaševićev stih ˛…sve prave ljubavi su tužne…˛, i ugledam sebe na podu psihijatrije, u pidžami koju su mi tamo dali, sa zavojima na zglobovima i walkmanom na ušima. Nikome ga nisam davala, ni posuđivala, a jedina kazeta koju sam imala bio je Balašević; ne znam odakle mi, maznula sam je nekome na odjelu. Stalno sam slušala tu pjesmu, dan i noć, i ne znam što mi je prolazilo glavom – ništa, možda. Bila sam samo sretna što sam pobjegla iz komune, što sam daleko od onih prokletih Španjolaca, što mogu zapaliti cigaretu i popiti kavu, ako mi to tko od ovih luđaka ponudi. Sretna što sam daleko od onih tužnih očiju jedne djevojke iz Šibenika koja je tamo, u kući kopnila i nadala se kako će njen dečko jednog dana doći po nju i zajedno pobjeći… Pitam se gdje li je danas, da li je uopće živa, i kako se ono zvala… Ne znam.
Vidim se u ludari i začudo ne javlja mi se gadljiv osjećaj, javlja mi se nešto drugo, nešto ne tako loše, negativno. Bilo je dobro tamo jer ''nitko te ništa ne pita, što god napraviš o.k. je, jer, lud si…'' Kada su, nakon dva tjedna, iz komune došli po mene nisam htjela ići, sjećam se da sam doktora molila da me još zadrže u bolnici, ali, ne, bila sam njihovo vlasništvo: imali su moje dokumente, odgovarali za mene, kao, brinuli se za moje dobro. Bez riječi su me strpali u auto i odvezli natrag. Od toga dana bila sam za njih samo stvar, predmet. Ležala bih u kuhinji na podu i previjala se od krize, a oni bi mrtvi - hladni gledali film. Sjećam se jednog popodneva, bilo je ljeto, da, ležala sam u groznici, u Mikijevom džemperu i umirala od boli, , a djevojka ispranog mozga upala je u sobu. - Ne mogu više-prosiktala sam, a ona mi je bacila Bibliju u ruke s riječima – Moli se, bit će ti lakše! , i izišla iz sobe.
Gdje sam to došla? Nije dugo prošlo, a ja sam pokupila svoje krpice i pobjegla. Nisam znala gdje sam, nisam poznavala grad, ali onoga trena, kad sam stavila ruksak na leđa i izašla iz dvorišta na ulicu, shvatila sam što je sloboda. Podigla sam pogled i ugledala sunce, toplo, mirno, lijepo…Znala sam da sam ispravno postupila, znala sam da tamo nemam što tražiti. Krenula sam i skupljala čikove po cesti, presretna ko' malo dijete tražila put prema autobusnoj. Snašla sam se, bez brige. Šoferi, vidjevši zavoje na mojim zglobovima i onaj tužni, pseći pogled, pristali su me povesti besplatno do Grada . Valjda tako izgledam. Nevino.
- I izgledaš pomalo nevino, ne bi ti čovjek dao toliko godina i ne bi pomislio što si sve prošla, ništa nije ostavilo traga, ni na licu, ni na tvom tijelu, reče on i nastavi – Vratimo se na temu onoga drugačijega, koji je pisao sasvim drugačije pjesme, pročitaj mi neku.
Opet me spustio, lupam glavom o pod, ne znam zašto mi to radi, zašto me vraća na njega? Ali, dobro, tražim među svojim papirima komadić na kojem je njegov rukopis i sama sebe iznenađujem mirnoćom kojom shvaćam da nemam ništa. Ništa njegovo.
Šutjeli smo neko vrijeme.
- Sve je to tako isfurano… – nisam očekivala takav ton.
- Ti zaboravljaš da i ja njega poznajem, da sam pričao s njim isto kao i sad s tobom.
- Ne, ovaj, da, ne znam- poplava u glavi, penje mi se vrućina, eksplodirati ću, treba mi zraka, vruće je. Ustajem, odlazim do prozora i otvaram ga, širom. Dišem. Glasno.
- Kako izgleda?- pitam ne okrećući se.
- Dobro, sretno, spokojno…- Daj, prestani!- prekidam ga, naglo se okrećem od prozora
- Prestani, ne zanima me, ne pričaj mi o njemu, ne želim slušati!
Prekrila sam lice rukama i zaplakala. Znaš, onako, kad ti se tijelo trese i grči, tako sam plakala….
Prošlost živi u nama bez kronologije, sve je istovremeno tu; boje, osjećaji, sve. A kad pričamo o njoj kao da činimo nasilje nad njom.
- Da, ali, vi ljudi, sve morate ˛posložiti˛, sve definirati, staviti u nekakve okvire… izdvojiti što je važno, nevažno, manje važno, gdje je početak, gdje kraj. I to sve iz želje da objasnite. Kome? Zašto?- pitao me čitajući mi misli i nastavljajući ih. – Ne boj se, preda mnom ne moraš ništa skrivati, uljepšavati, slagati, ja sam to sve već vidio, samo želim od tebe čuti neke stvari.
- Koje stvari? Zašto?
- Zato što to više ne možeš držati u sebi, moraš pričati, uostalom, zvala si me.
- Ja sam tebe zvala? Čuj, stari, mislim da si se zabunio, nisam te zvala. Kako to misliš zvala, što, imaš telefon?!
- Zvala si me, nećemo se sada igrati. Trebaš si olakšati.
- Daj prestani s tim olakšanjima, ja sasvim dobro funkcioniram i bez ovakvih srcedrapateljskih priča o prošlosti. To se nikoga ne tiče! Ostavi me na miru!
- Ajde smiri se, trebaš sve izbaciti iz sebe, ne možeš držati u sebi, puknut ćeš, bojim se za tebe, a ti jako dobro znaš da je moja dužnost brinuti se za svakoga od vas.
- Da? A gdje si bio kad je njemu trebalo pomoći, tada si obavljao neki važniji posao, ha?!
- Dobro, napadaj, samo se ispucaj i kad se smiriš, nastavi dalje – reče sasvim mirno.
Trebao je ići za odvjetnika, ne za tesara, to bi mu odlično išlo. Ili za psihijatra, kad već sve tako dobro kuži. Možda samo folira? Samo neka me ostavi na miru. Zapalila sam cigaretu i srknula kavu. Dobra kava, pomislih. Koja sam ja glupača, razmišljam o kavi, sada, u ovom trenutku. Samo da prestane buljiti tako u mene, s tim svojim bezobrazno lijepim plavim očima.
- Da, dobra kava- reče i nastavi- Ajde pričaj mi priču.
Odlutala je i mislima se vratila unatrag…….
…Kasno popodne. Ljeto. Otvorila je širom prozor i vrući suhonjavi zrak uletio je unutra. Duboko je uzdahnula i još jednom bacila pogled na ono što ju je okruživalo: nebo, sunce, drveće, livade…ništa naročito, pomislila.
Zatvorila ga je i soba je ponovno utonula u mrak, a u mraku se osjećala puno sigurnije. U mraku se sve mijenja, možeš glumiti, pretvarati se da si nešto što nisi ili da nisi ono što jesi…i to joj se sviđalo. Otvorila je ormar i potražila određenu stvar, nešto bijelo i čisto; ako je već živjela prljavo ne mora tako i umrijeti?! Našla ju je; kratku bijelu spavaćicu. Bijelo, a ona je bila sve što nije bijelo, čisto i nevino…..
Pažljivo ju je obukla i sjela na krevet. Što sad? Polako je izvadila sve tablete koje je imala, a imala ih je i previše. Malo se zamislila, samo trenutak. Imam pravo, moram to učiniti. Valjda više nije mogla tako živjeti, a nije htjela nikako drugačije.
Jer, kako su živjeli bilo je samo pitanje vremena kad će što: infarkt od brzine kojom žive, predoziranje u blagom slučaju, ili komuna što definitivno više nije dolazilo u obzir! Znaš, ona je bila kao mačka; gdje god je ostaviš, vrati se kući. Zadnji put su je odvezli izvan Hrvatske, samo što dalje da se ne može vratiti. Negdje u predgrađe Stuttgarda, opet u komunu. Dočekali su je nepoznati ljudi i vozali je oko grada, po nekim prečacima satima, samo da izgubi orijentaciju. Ali, nakon 5 dana vratila se kući stopom. Došla ona! Eto, samo tako. Od tada je više ne šalju u Komunu. Ali, više nije mogla izdržati i toga dana čudila se sama sebi odakle joj hrabrosti to bez straha učiniti sama, ubiti se; uvijek je mislila kao će to učiniti zajedno s Mikijem.
Jednom su i pokušali, ali ona je odustala, strah je bio jači. Danas, kad razmišlja o tome, žao joj je što je prekinula taj rulet. Toga dana Miki bi otišao do kraja. Ovisilo je samo o njoj.
Ovaj put učinit će to sama i učinit će to onako kako je oduvijek zamišljala – tabletama, one ne ostavljaju tragove. Biti ću i mrtva lijepa! Ionako život nema smisla bez heroina, a organizam ga više nije imao snage uzimati, iscrpila se.
Dokazano je da žene, kada se ubijaju, izabiru romantičnije načine kao što je rezanje žila ili prekomjerna doza tableta. Ha! Koja furka! Onda muškarcima ostaje vješanje ili raznošenje svoje lubanje, sačmaricom po mogućnosti. To je baš onako muški.
Za rezanje žila više nije imala hrabrosti, pokušala je dva puta, ali bezuspješno.
A i prljavo je, zasereš sebe i sve oko sebe, a tablete djeluju tako opuštajuće. ˛Konačno slobodna!˛, zato je i izabrala samoubojstvo: sloboda, vječni zaborav, ˛ ne mogu više robovati tom sranju, dosta mi je; ne mogu više misliti na druge…˛. Na kraju, oni, ti drugi, su je i doveli do ove točke. Vrijeme je da misli na sebe! -A što ja želim?- pomisli – želim zauvijek otići i zauvijek šutjeti. - i počne piti tablete….. Razmišljala je što će biti ako ne uspije, ako ju netko spasi i ostane živa? Što onda?
Ne bi to mogla ponovno podnijeti. Nije još bila spremna na još jedan promašaj!
Polako je gutala jednu po jednu, ostavljajući si dovoljno vremena za razmišljanje, iako je znala da se neće predomisliti. Popila je sve. Još uvijek je sjedila na krevetu, kao da ne zna što sad treba napraviti. ˛A što sad? Trebala bih nekome nešto napisati.
Čuj mene, kao, nekome; a koga imam osim Mikija? Trebala bih mu nešto napisati, trebala bih. Ali kako će on reagirati kada pročita pismo namijenjeno njemu, a možda ga ne bi ni dobio? Starci bi ga bacili i nikad ne bi ni saznao da mu je išta ostavila. Zamišljala ga je ljutog. Jadan onaj koji bude stajao kraj njega u tom trenutku!
Zadnji put, dok je bio u komuni, u trenutku kada su mu rekli da si je rezala žile i da je završila na psihijatriji, bio je u kuhinji i pravio ručak. Imao je nož u ruci. Kad je čuo vijest, razrezao je tipa koji je stajao kraj njega. Znala je da će i ovaj put biti ljut na nju. I znala je da će mu užasno nedostajati .Tada je još mislila kako on ne bi htio poći s njom, mislila je da je borac! Pretpostavljala je da će biti ljut neko vrijeme, a onda će se primiriti, jer ju je volio. Volio ju je, ali joj drugačiji život nije mogao ponuditi.
A ona više ovakav nije mogla podnijeti.
Uvjerena kako radi dobru stvar, legla je na krevet i buljila u zid. ˛A što sad?˛, opet se pitala. Iznenadila me je svojim djetinjim izgledom, a opet, tako starim očima.
-A što sad? Još ne osjećam ništa, što bih trebala osjećati?
Mrak se već lagano spuštao, a ona još nije spavala. Misli su joj lutale i samo o jednoj stvari je mogla razmišljati: o Bogu. Da mi je netko rekao da će ona, u trenu kad umire, razmišljati o Bogu, ne bih mu vjerovala. Pa ona i Bog nemaju ništa zajedničko! Hoće li se ljutiti? Ili će ju pak razumjeti, shvatiti….˛ Da, shvatit će me; jer ako me je upravo On poslao u ovaj hladni, odvratni, nepravedni svijet, shvatit će me jako dobro, biti će milostiv prema meni i svima koji požele ranije otići. Možda će mi se čak i ispričati što me natjerao da prođem ovuda?!˛, počela je osjećati laganu vrtoglavicu.
Kako lijep osjećaj………mrak…
…Svijetlo. Podigla je kapak. Blještavilo i bjelina, sterilnost, zatvorila ga je.
Poznati glas dozivao je njeno ime, čula je Mikija i htjela otvoriti oči, ali…nije bilo nikoga.
˛Gdje je on ?˛, proletjelo joj je pred očima i ponovno je utonula san. Sanjala je...
…Prošlo ljeto. U Gradu. Znoji se, nervozno se meškolji na stolici i čeka da izađe iz busa. Nervozna je. Kriza je na vidiku. Bus staje. Ne čeka red, gura se i leti van, trči. Začuje zvižduk i zna da je on. Okreće se, on dotrči do nje, uhvati je za ruku i zajedno odu. Uvijek su mi izgledali kao zaljubljeni par koji nikad nema vremena za druge, stalno se gibaju, u muvingu; ponekad sam čak znala zamišljati da sam na njenom mjestu jer se njima uvijek nešto događalo i uvijek su bili tako zabavni i opušteni, djelovali su cool. Zavidjela sam joj. A nisam zapravo ni znala na čemu.
Nakon susreta slijedi poljubac, zagrljaj ili ju nosi; zavisi sve o tome gdje idu, gdje je on sakrio stvar i u kakvom su stanju. Uvijek ju je dočekivao na busnoj i do navečer, do 23.00, kad je ponovno odlazila, nisu se razdvajali. A ponekad ne bi ni odlazila. Imali su jedan napušteni, zapečaćen stan, u Starom gradu. Zvali su ga Rupa, i tamo su se često sređivali, a i prespavali. Nisu samo oni dolazili tamo, dolazili su i drugi, ali samo su oni tamo provodili i noći.
I tako, dolaze do Rupe i slijedi ritual: kuhanje i ubrizgavanje. Naravno da je to on obavljao i nitko drugi, pogotovo ne ona. On je bio majstor, a ona mu je dopuštala da vodi igru. U tom trenutku, dok je sve pripremao, ništa ga nije moglo omesti.
On je i previše volio heroin. Njoj su se svi čudili što onako sitna količinski
može jako puno ubrizgati. Baš pravi par! Nikad nije bilo svađe koliko će tko dobiti, znalo se da on uvijek uzima crticu – dvije više; ipak je imao više staža! Olakšanje! Izlaze na ulicu držeći se za ruke. Sve im izgleda ljepše, drugačije…
Ali, naravno, sve je kao prije, isto, samo se njihova percepcija izmijenila.
Svijet je ostao isti, ali ne i za njih; oni ga takvog nisu ni željeli.

Jedno vrijeme, u dva navrata, imala je čak i stan, tu i tamo bi nešto radila, pa našla nekog tko ima love, i tako. Kad je tek upoznala Mikija bio je neki pomorac u ''điru''. Bio bi na brodu 4 mjeseca, a u stanu, s njom, ni mjesec. A dok je bio na brodu, njoj je slao lovu!
To je bilo divno, tad su ona i Miki stvarno uživali. Ipak, sve se to događalo nekako spontano, nije izgledalo kao da ga iskorištava jer je pomorac jako dobro znao na što troši lovu, izgledalo je kao da ga nije briga, tako bi čovjek pomislio.
Nije mogla dugo igrati na tu kartu.
I inače mi je djelovala sva nekako nevina iako sam jako dobro znala što radi i čime se bavi. Poznavala sam ju ni godinu dana i jako ju dobro upoznala. I to samo zato što mi je dozvolila. Ni danas ne znam zašto, što je vidjela u meni, tako običnoj i dosadnoj djevojci?!
Djetinjstvo je provela u manjem gradiću. Sve je teklo nekakvim normalnim putem do 16-te kada je jednostavno, kažu, podivljala i iz ružnog pačeta se pretvorila u mladu labudicu željnu svega. Sve je u toj godini probala: cigarete, alkohol, drogu i seks.
Te godine je otišla od kuće i od tada živjela kao podstanar, išla u školu, krenula na faks, sve normalno. Još uvijek mi nije jasno kako je uspijevala sve to usklađivati, nije mi jasno, živjela je dvostruki život! Imala je ekipu za dopanje, a i odlazila bi na predavanja i tamo imala ekipu. U početku je živjela samo noću i samo za izlaske.
Loše je bilo to što je strašno bila znatiželjna i privlačilo ju je sve uzbudljivo ili zabranjeno. A nakon koliko su drugi shvatili da se nešto događa?
Nakon dobre 2, 3 godine, čovječe! Dobra glumica, nema što!
Oduvijek je bila pomalo divlja: srljala iz veze u vezu, iz kreveta u krevet, iz avanture u avanturu….ta cura je uvijek imala frajere! Bilo je i ružnih iskustava o kojima nikad nije govorila. Kaže da je sve ono ružno zaključala i bacila, gurala je naprijed! Većinu stvari je ipak probala iz znatiželje, a tako je bilo i sa heroinom.
Prvi put kad ga je probala, zaljubila se; bila je gotova, nije mogla vjerovati da nešto tako lijepo postoji, da se čovjek može toliko dobro osjećati! Prekrasna toplina obuzela joj je čitavo tijelo, a u glavi i prsima osjetila olakšanje i neopisivi osjećaj mekoće i ,odjedanput, sve je izgledalo tako lijepo!
A kako je sve počelo? Jednostavno: našao joj se na stolu i ona ga je uzela!
Uvijek sam se pitala zbog čega dižu toliku frku oko tog heroina? Zbog čega je on tako opasan? Zar se stvarno tako brzo navlači? Kada sam ju to pitala, nije ni htjela odgovoriti, samo je rekla da nikada neće zaboraviti kad ga je 1. put probala.
…Živjela je s cimericom i te večeri su se spremale za van ( a to znači boca vina na stolu, sve puno robe i šminke i muzika do daske), kad je na vrata pokucao frend. Bio je pomalo feminiziran, a to znam jer su ga zvale frendicom, i uvijek im je nešto donosio iz grada: travu, bombone i slične stvari potrebne za dobar provod.
Te večeri imao je nešto drugo. Heroin. Bez razmišljanja su ponovile radnju poput njega i ušmrkale crtu. Vauuu! Kako je dobro! Kaže, jedno predivno raspoloženje.
I tako par puta, eto samo toliko je prošlo dok ga nisu počele zapitkivati hoće li donesti i sutra….U to vrijeme, u počecima, nisu mogle same doći do robe, nisu još nikoga poznavale iz tih krugova. Tako da im je on bio jedina veza za ''dobro raspoloženje''. Nakon kratkog vremena i sama je upoznala ekipu, tako da joj on nije bio više potreban. On ne, ali njegova lova je uvijek bila dobrodošla.
Sjećam se, stalno je govorila da se skida i da će OVAJ PUT uspjeti.
Nitko ju više nije doživljavao ozbiljno, čak ni roditelji. Sve valjda do tog dana kada je odlučila oduzeti si život. I sada, kada je to učinila, razmišljala je kakve su to sve gluposti bile! Jedino što je stvarno znala, onoga 1. puta kad ga je uzela: znala je da joj to nije i zadnji. To je znala.
Da se vratim priči s pomorcem. To je potrajalo skoro 3 godine! Kad ga je upoznala već se lagano navukla na dop, a kad su prekidali, bila je ˛debelo navučena˛. U to vrijeme je upoznala Mikija i postali su nerazdvojni. Zaljubila se i odlučila ostaviti pomorca, iako ne znam što je on uopće još uvijek radio s njom? Ili ona s njim?
Nije ga nikad voljela i on je to znao. S Mikijem je bila druga priča: zaljubila se iskreno i snažno. Voljeli su se i nisu se ni sekunde razdvajali. Znam da su im svi zavidjeli, bez obzira što su narkomani. Ljubav nema ništa s tim.
Kad su ostali bez pomorca i potrebnih novaca, okrenuli su se krađama, u čemu je on već dobro plivao. Krali su sve što su stigli! Mislim da ju je taj period definitivno dotukao, to je trajalo tri godine. Nije valjda mogla više?!
Iscrpljujuće je stalno trčati za nečim, što ti treba kao zrak! Ipak od svega, kao najgori ikad doživljeni trenutak izdvaja onaj kad je osjetila 1. krizu. Kad se nepripremljen suočiš sa spoznajom da si postao ovisan! Mislim da se takvi osjećaji nose zauvijek u sebi. Ona kaže da se to ne može zaboraviti….
Ispričala mi je kako je njezina izgledala… jutro, nekakva čudna nervoza joj ne da mira, ne može spavati i pomalo joj postaje hladno. Probudilo ju je zapravo vlastito kucanje srca. Toliko je nabijalo da je pomislila da će stati. Otišla je na wc, a noge su drhtale i klecale. Kaže da je jako dobro, negdje duboko u sebi, znala da je to ta kriza o kojoj pričaju, ali nije si željela priznati. Uvjeravala se kako se nije navukla. Tada se sjetila se da je ostalo pola pljuge od sinoć, otišla po to i usput se ulovila kako traži je li slučajno ostalo i što dopa. Ništa. Zapamtila je, za ubuduće. Kada je zapalila joint, istog trena joj je postalo toliko muka da nije znala hoće li povraćati ili srati.
Sve joj se vrtjelo u glavi, ali nije legla, obukla je nekoliko majica i jaknu i izletjela van. Frend joj je naravno odmah sredio piz i ubrzo je sve bilo o.k.
Oboje su se već navukli, ali ni jedno još to nije htjelo priznati. Da su ovisni.
I više je nego očito bilo da se radilo o naivnoj , namjernoj zabludi, u kojoj su oboje bili već jedno dvije godine. Kada je 1. put došla na ambulantno liječenje, doktor se nije mogao načuditi kako je već skoro dobre 3 godine na nosu, kako nije već prešla na iglu i odakle joj para (jer za šmrkanje treba više love). ''Stručnjak'' joj nije vjerovao, morala je podizati rukave.
Uglavnom, od tada je registrirani ovisnik o teškim drogama, službeno.
Liječenja su se samo nizala, i ništa nije pomagalo.
A nije pomoglo zato što ona to nije htjela; samo bi to doživljavala kao mali predah pa da može ići dalje! Nije željela živjeti bez heroina, a onda je još srela Mikija, frajera koji je još više volio drogu, zgodno? Nije ni čudo kad kaže: ˛Dosta mi je sranja za čitav život!˛, razumijem je. Sve joj je bilo bez veze. , bez smisla..I stvari koje su joj se događale, događale su se bez neke namjere.

Jednom smo sjedile na kavi, a onda je krenula: ˛Kažu da je najteže početi bilo što u životu, a neki kažu da je teško samo ono što ne želiš. Bilo kako bilo, nisam željela postati narkomanka, mislim, nije mi to padalo na pamet. Kažu da sam oduvijek bila problematična, još kao dijete, ali i borbena, uporna i poput feniksa- nakon napada autodestruktivnosti ponovno se uzdizala, još jača! Ponekad imam osjećaj da se meni ništa ne može dogoditi. A to nije dobro, znaš?˛, pogledala me i ušutjela. Nisam znala što je time htjela reći, bilo mi je malo neugodno. Tako smo neko vrijeme pile kavu i šutjele, ona je gledala ne znam gdje, negdje u daljinu, nisam mogla vidjeti ispod velikih crnih naočala koje je uvijek imala. Kad god bi se srele, uglavnom. Zgodna je, unatoč svemu, lijepa je, nije ni malo izgubila na svojoj ženstvenosti. Ipak, bila mi je čudna toga dana, mora da se nešto dogodilo. Inače, puno je pričala, a danas je jedva progovorila.
Kraj njenih priča moj život je izgledao tako dosadan, ništa mi se nije događalo ,a ona je stalno upadala u glupave, nezamislive situacije, nikad joj nije bilo dosadno i nikad je još nisam vidjela samu, uvijek okružena ljudima i vesela (to valjda kada joj je dobar dan, dobro se sredi, što ja znam?). Promatrala sam ju. Bila mi je baš lijepa: crna kosa, mali repić, šiškice, crne naočale i na sebi nešto kratko, lepršavo; djelovala je ležerno. Ipak ju nešto muči. Uvijek u takvim trenucima se bojim da razmišlja kako bi se htjela vratiti , ali isto tako znam da ne može, nema onoga s kojim je to radila, s kojim je tako živjela. Nema ga i to ju koči, nije to više to. Baš bih voljela znati o čemu razmišlja.
U tom trenu naglo se okrenula prema meni i izjavila: ''Bilo je već predvečer, on se sredio, a meni nikako nismo mogli nešto ugrabiti, kasno je, govorili su i poklapali slušalicu. Nema tu samilosti: ili imaš sreće ili nemaš, neće te netko čekati. Lutali smo gradom, Miki me je doslovce vukao jer nisam više imala snage. Nisam mogla dalje, a onda se slučajno pojavila Z. , Ciganka koja je rijetko kad imala što. Kaže, upravo je dobila novu robu iz Zagreba i naravno da smo odmah uzeli. Iako ga je lagano popuštalo, uzeo je samo za mene jer nismo imali više love. Sredio me, jer sam se tada već jako teško mogla sama pogoditi, nisam imala ni žila, ni gdje; a on je to stručno obavljao i to na mjestima gdje normalan čovjek ne može ni zamisliti da ima vena. Ostao mi je još samo vrat i oko gležnjeva, mada se ni tu više nije dalo, pa je uglavnom ostajao vrat, a to nisam mogla sama.
Popeli smo se na prugu, iznad samog centra grada i ušutirao me.
Dop je bio fantastičan! Počeli smo se ljubiti. Uvijek kad bi se dobro nadrogirali samo smo se mazili, ljubili i ševili.
Počeo me milovati, sjela sam na njega, podigla suknjicu i u trenutku najvećega žara počela je rominjati kišica, ali nije nam smetala, bili smo ludi. Prošao je vlak, meni iza leđa, vidjela sam svjetlost iz kupea i zvuk, sve se treslo. Mora da je bilo ljudi koji su nas vidjeli. Zamisli, ulaziš vlakom u nekakav grad, u kojem si možda i po 1. put i prvo što ugledaš su dvoje mladih koji se ševe kraj pruge. Bilo je prekrasno, to mi je najljepša ševa u sjećanju.- , nisam voljela prostačenje i ružne riječi, ali iz njezinih usta to je djelovalo nekako fino, '' Znaš, i sljedeće jutro dođem na posao, a jedva se krećem, još uvijek razvaljena ko majka, čak sam i povraćala dva puta…šefica me pustila doma. Ona je znala da sam narkomanka, ali me je prihvatila jer je vidjela da sam dobar radnik. Znaš da me pitala neki dan hoću li joj uskočiti u sezoni i ovo ljeto?'', uzbuđeno je izjavila i prebacila me u sadašnjost.
Pa otkud bih ja znala da su se njih dvije srele, otkud bih ja znala što se uopće s njom događa, nisam ju vidjela 2 godine.
- -Hoćeš li prihvatiti? Mislim, sad imaš posao ne treba ti opet rad na crno, zar ne?- da mi je bilo što odgovorila ja bih potvrdila. Ne znam, uvijek se osjećam tako manje vrijedno u odnosu prema njoj. – Ne znam,- reče- sve me to još podsjeća na Mikija, na ta vremena, na ružne i lijepe stvari. Teško mi je pojaviti se u tom gradu, osjećam se nelagodno, čujem ili si umišljam, glasove koji me prate i ne govore ništa lijepo o meni. Ne znam. Opet je zašutjela i zamislila se. Sigurno misli na Mikiju. Nikad ne priča o njemu, a meni je neugodno pitati. Zapravo, ja je uopće ne pitam ništa, samo slušam. Možda joj služim kao ispovjedaonica, možda mi se zato povjerava?
- A Što ako te smatra pravim prijateljem? – upitao me i prekinuo moju priču. – Pravi prijatelji se ne moraju viđati svaki dan, ne moraju čak ni živjeti u istom gradu. Smatra te osobom od povjerenja zato što to i jesi, samo nisi dovoljno sigurna u sebe. Moraš raditi na samopouzdanju, osoba si vrijedna truda i pažnje, i kad-tad to će netko otkriti.
- Misliš? Gledam sretne ljude i nevjerojatne sudbine oko sebe, ali meni sreća izmiče iz ruku svaki put kad se ponadam. Želim samo biti sretna, imati malo više vjere u Tebe, sebe i sve ljude. Nikome ne želim zlo, ali ne kužim zašto meni to drugi žele. Varam li se?- upitala sam bojažljivo. – Naravno da se varaš, to je zato što nemaš vjere. Pomozi si sama i Bog će ti pomoći, kako vi to ljudi volite reći, ne?
- Je li ti ikada ispričala kako je sve počelo?- postao je znatiželjan, a ja sve opuštenija i slobodnija. Moj štit se polako topio i znam da je to i On osjetio.
- Pa ispričala sam ti, ne sjećaš se? Nisi valjda senilan, a možda i jesi, pored toliko obveza i posla koje ti zadajemo.

Zapalila sam cigaretu i ustala. Lagano se odšetala do prozora i duboko udahnula. Muzika je lagano svirala, sa ulice se čula gradska gužva, auti, ljudi….Koliko mi je to nedostajalo! Grad
.….Šuma, prekrasna, gusta bukova šuma… šetam. Sama. Uvijek sama. Ljudima se to možda čini čudnim, nije me briga. Slušam pucketanje grana pod nogama, šuštanje lišća, ptičice pjevaju. Mir. To su trenuci koje ti nitko ne može platiti, ali ne može ih svatko ni razumjeti, nekoga to ne čini sretnim, ne osjeća prirodu oko sebe, ne doživljava je. Sunce se lagano probija kroz granje i dopire do mene, miluje me po licu i vratu; baš kao nekad on….
…još sam stajala na prozoru i slušala buku s ulice…Vratila sam se u to jutro, kad je i započeo današnji dan, u 06.00 ujutro. Vidjela sam se kako odlazim na posao. Obukla sam se i otišla, a kad sam se vratila u stanu me čekao On!. Nije se trebao predstavljati, odmah sam znala tko je.
- O-o što sam sad napravila, možda je vrijeme da odem gore?- bila sam zatečena. Samo sam stajala sa torbama i gledala u njega. Muzika je već svirala, skuhao si je kavu, čovjek se raskomotio, ne? Osjećala sam se nelagodno, da nisam ušetala u svoj stan, došlo bi mi da odem. Bešumno sam spustila stvari i sjela Njemu nasuprot. -Tako sjedimo već čitavo popodne- pomislila sam. Tresak! Pogledam dole i vidim sudar na raskršću. Sranje!.
- Koji ˛povratak na Zemlju ˛ . Zatvorila sam prozor i vratila se na fotelju. On me nije ništa pitao. Valjda sam mislila da On već zna što se dogodilo i da me namjerno pustio da odlutam. Zapravo, zaboravila sam na Njega neko vrijeme.
Oduvijek sam znala da postoji, da je tu negdje, čak sam i znala kako izgleda, a on je mene znao i prije rođenja, znao sve dobre i loše stvari iz moga života. A opet, nikad nije sjeo kraj mene niti mi se ikada obratio. A sada je tu, u mom stanu, preda mnom, i ˛ čavrljamo˛, ha! Zamisli! Prva rečenica koju mi je rekao bila je:- Kako si lijepa!, što stvarno nisam očekivala, ne od Njega!…- Daj mi ispričaj neku njenu priču, kako ih ti zoveš!- dozvao me u sadašnjost i trgnuo. Ne! Čik mi je izgorio i opekao po prstima pa sam se trgnula.
- Priču? Ti govoriš kao da je ona nekakva igračka, kao da je njezin život samo igra?-, ali prekinuo me je riječima kako me tako ispituje zato što zna kako je ona i da je dobro. To znam i ja.
- Hoćeš priču? Evo ti jedna. Ove se Kuća duhova , pod tim nazivom je napisala u dnevnik. Pričala mi ju je jednom kad smo se našle samo na pola sata jer je bila u ˛kućnom pritvoru˛. Čitat ću ti iz njezinoga dnevnika kako je doslovce bilo. LA VIDA PARA AMOR, napisali smo na zidu sobe u kući u kojoj smo se prošlo ljeto skidali. Voljela bih još jedanput vidjeti taj grafit, a opet ni mrtva kročiti više na to mjesto, a kamoli u kuću. Kuću duhova. Čim smo ušli, nešto neobično je bilo u zraku. Imali smo dva kata, dvije sobe, kupaonicu i ogromnu terasu. Bili smo s još jednim parom, koji je bio navodno čist. Na kraju smo skužili da su još navučeni i na terapiji, a nas su poveli kako bi izmuzli lovu i krali nam lijekove. Skoro smo se poubijali; dva put je dolazila murja, dvije tuče su izbile između njih dvojice, pa mene i Mikija i njih dvoje. Sjećam se scene kako me Miki kroz kuću ganjao s kuhinjskim nožem, a poslije sebe rezao. Izgubio se, nije znao ni gdje smo, koja je godina…on se sve češće gubio, imao priviđenja, halucinacije…To ljeto dotakli smo dno dna, više nismo mogli ovako, izgledali smo kao kosturi, izgubljeni, umorni…. U to smo vrijeme već naveliko spavali na ulici i drogirali se dan i noć. Ništa više nije postojalo; bili su to samo Miki i heroin. I trebalo je novaca, ali uvijek smo se snalazili. Živjeli smo iz dana u dan, - Možda se na to misli kad se kaže da treba živjeti svaki trenutak svoga života, svakoga dana? Kaže da se nikad više neće tako moći osjećati, a kad to kaže kao da žali za tim vremenima, tako mi se čini.-, kažem i odlučim kako se više neću ubacivati i samo ću čitati što piše. Uglavnom, pred kraj ljeta bili smo hodajući leševi; mršavi, blijedi izbodeni, ali ipak sretni što imamo bar jedno drugo. Strašno ga volim!
Prihvatili smo poziv tih njegovih prijatelja, cure i dečka, koji će nam pomoći da se skinemo, ionako nismo baš poželjni u Gradu i bilo bi dobro skloniti se malo i doći sebi. Starci nisu znali kamo idem i umalo da me nisu tad vidjeli i zadnji put. Nakon nekog vremena, saznali su, jer nam je trebalo novaca, Bože toliko sam loših stvari napravila da ne mogu to ni pisati. Saznali su gdje sam, ali ja sam odbijala svaki kontakt s njima. Nisam ih željela čuti i htjela sam da me već jednom izbace iz kuće i ostave ne miru! U toj kući smo izdržali čak mjesec dana, a onda napravili veliku grešku; opljačkali i njih i pobjegli u Grad.
- Na toj stranici našla sam i papir što je pisala baš tamo, jedno veče.- pogledala sam Ga, a On je klimnuo kao da mi odobrava da čitam! Nastavila sam:….Danas je već 5. ili 6. dan kako smo ovdje, na Otoku, u tzv. komuni. Mislim, naša komuna, gdje smo si sami napravili pravila, daleko od svih sranja i, što je najvažnije, ne možemo do heroina, a njih dvoje je trebalo paziti na nas, kao?! Miki me nagovorio da dođemo i imao je pravo jer ništa više nije imalo smisla: droga, krađe, skrivanje po rupama, strah, strah, strah… Ovo dvoje nam želi pomoći i ide im prilično dobro. Dobili smo prekrasnu šansu da se izvučemo iz svih sranja. Ovo nije prava komuna; sami određujemo vrijeme buđenja i spavanja, pušimo i pijemo kavu, odlazimo u beskonačno duge šetnje. Evo ovako izgledaju te naše iscrpljujuće šetnje: hodamo jeko polako, gotovo se vučemo, užasno je vruće, polugoli smo; on hoda ispred mene a ja obavezno nešto laprdam, zaustavljam ga, sjedam. Nemamo volje ni za što i znala sam da oboje razmišljamo samo o jednoj stvari: kako doći do Grada i ufurati se. Ponekad prođe čitav dan da ne pričamo, ponekad samo ležimo u krevetu i buljimo u zid; uglavnom, kako nam se terapija spušta, tako smo postali šutljiviji, neraspoloženiji, nervozniji, ljući….Te su me šetnje izluđivale i zamarale, jer sam sve manje imala snage. Sa sobom smo ponijeli nešto heptanona, za nekoliko dana. Para nismo imali, sasvim malo, tako da smo od prvog dana krali po dućanima, a svaki drugi ˛ operirali˛ po mjesnoj crkvi. Za to smo bile zadužene nas dvije, a oni za hranu. I dosta dobro nam je išlo dok se nije selom proširila vijest da smo narkomani, pa su ljudi počeli bježati od nas. E tu su onda nastupili moji starci, koji su poslali novac. Sve bi u kući bilo još donekle podnošljivo da se nisu počele događati grozne stvari. Bilo je previše negativne energije što se i osjećalo u zraku. Miki i ja mislimo da je to prokleto mjesto i on je uvjeren da trebamo što prije otići. Nakon što je murja već 2. put došla i tjerala nas van, mi smo sve više vremena počeli provoditi u našoj sobi. Danima smo ležali zagrljeni, zatvoreni i uplašeni, jer smo znali što nas čeka (prvo kriza koju nema šanse da preživimo, a onda što? Povratak kući, odlazak opet u komune, svatko na svoju stranu…?) i buljili u taj simbol naše ljubavi na zidu. La vida para amor. To znači živjeti za ljubav, a na španjolskom je zato što je Miki znao španjolski, a ja sam ga dosta razumjela, pa smo ponekad, kad nismo željeli da nas se razumije, pričali španjolski. Naučio ga je po komunama. Mislim da to za njega nije bila samo parola. Gledali smo u te riječi i nismo pričali, što reći kad znaš što onaj drugi misli? Razmišljali smo kao jedno, samo, on je postao agresivniji. Znam, nisam ni očekivala ništa normalno, još gore sam očekivala, katastrofu, a ovo do sada je kao bajka; krizu gotovo da i ne osjećam, osim što sam jako depresivna i ništa ne spavam, dok on za razliku od mene spava po cijele dane ( i danas sam uvjerena da je Miki imao negdje skrivenog heroina, ne bi li mogao izdržati). Nas četvero se još ni ne poznajemo dovoljno, a strah me više ikome vjerovati; samo ja i Miki. Često dolazi do svađa, krađe cigara, hrane….a to ne bi trebalo jer samo trošimo energiju na gluposti! Ne spavam, zora nikako da svane i jako sam depresivna i beskrajno tužna. Razdražljiva sam i ne jedem ništa, ali dobro je iako osjećam da mi počinje faliti onakav život i Grad i imam strahovitu potrebu za heroinom, da ga osjetim u žilama i u čitavom tijelu. Miki kaže da ga se preko dana ni ne sjeti. Sere, kako? Zašto? Što mu je konačno došlo iz dupeta u glavu? Zar će i meni trebati najmanje desetak godina da skužim neke stvari?! Najgore od svega je to što sam ja toga svjesna, a opet si radim kontru? Vodim se u propast, kao da me nešto u meni tjera na to; naturaly born bad! Ne znam, ne mogu to objasniti, nisam mola ni prije četiri godine, kada sam bila na 1. liječenju, a ne mogu ni sada. Možda bih stvarno trebala potražiti savjet psihijatra, kao što mi stara govori čitav život!? Ni dan-danas ne znam je li to mislila ozbiljno. Starci me užasno opterećuju i tako mi je drago što sam daleko od njih!
- Čovjek bi pomislio da su je stalno tukli, bili loši prema njoj, a nije tako, ali ne znam ni što, ni kako je?- rekla sam i ponovno pogazila svoju riječ da se neću ubacivati. Nastavila sam čitati.
…Samo znam da ih ne želim ni čuti ni vidjeti. Evo, upravo sam se vratila iz sobe, Miki me zvao: Uobičajeno, kad primijeti da me nema kraj njega odmah se dere, kao da imam gdje nestati! Uvijek je takav, stalno moram biti uz njega. Volim ga kao nikoga do sada, bez obzira na sve. Neki misle da narkomani mogu voljeti samo jednu stvar: drogu, ali nije tako. Kad droga postane sastavni dio tvoga života, onda osjećaš sve što i ostali, u stanju si voljeti, razlikovati dobro od lošega; sve je isto. Ja sam ostala ja, samo sada moram biti 24h na heroinu i sve je po starome, moji osjećaji su isti, sva sam ista. Bez obzira na sve, nikad nisam prelazila granicu da se stvarno uvalim u sranje. U stvari jesam, kad sam kući nosila 30- icu, i tako šetala po gradu. To je najviše heroina što sam ikada vidjela u životu, na hrpi i posjedovala. I stajalo je ispred mene, nas! Znali smo i uživati, nije sve bilo tako crno. Otišla sam malo predaleko i opet počela misliti samo o dopu, nikada se neću moći psihički odviknuti. Samo da još izdržimo ovdje par dana pa da odemo. Najradije bih Mikija probudila i rekla mu da idemo….Idem na terasu, nemam zraka i nervozna sam da bih sjedila na mjestu…. Jednog dana, kako mi je kasnije ispričala, ono dvoje ih je ostavilo na jedan dan same jer su morali nešto hitno ˛obaviti ˛ u Gradu. Ostali su sami. Prvo što su napravili bilo je da su pretražili kompletnu kuću i njihovu sobu, u koju nisu smjeli ulaziti. Imali su što i vidjeti: njihov novac, tablete, hepovi, svega je tu bilo i sve su to skrivali od njih. S novcem su otišli u jedinu ljekarnu u mjestu i kupili šprice. Vidjelo se da tamo nema narkića, rekla je, jer su im dali ogromne igle, a ne one male, inzulinske koje su oni koristili. Iako su znali da će svi ODMAH saznati da su kupili šprice, nije ih bilo briga. Došli su u kuću i sve moguće tablete, što su pronašli, smrvili su, skuhali i ubrizgali. Bar im je dan nekako prošao. Ovi su se navečer vratili i donijeli trave tako da je večer dosta zabavno prošla. Ujutro su odlučili otići, ali ovi ih nisu puštali; pa naravno kad su od njih živjeli: dobivali su od njenih staraca lovu uz obećanje da će ih što dulje držati na Otoku. Nakon tučnjave između njih dvojice, pokupili su stvari na brzinu i pobjegli. U međuvremenu, a da oni to nisu ni znali, ta djevojka je nazvala njezinu staru i sve joj ispričala, a ova je nazvala murju da se blokira promet preko mosta, kako ne bi mogli napustiti Otok. Ništa nije upalilo, njih dvoje je bilo brže, ustopirali su nekog poslovnjaka za Grad i još prije mosta popili s njim kavu. Kako je sjedila odostraga, izvukla je mobitel koji mu je virio iz aktovke, isljučila zvono i stavila ga u svoju torbu. Čim je stao, ušli su u uličicu i tamo se preobukli i za sat vremena već su bili ušlagirani da su jedva hodali. Prvi put je osjetila kako joj je previše, ipak nije ga uzela već tjedan dana! Nisam mogla shvatiti kakav je to osjećaj, je li to baš tako dobro kao što ona uvijek priča, kad spominje heroin?
- Mislim da to nije ništa naročito, rekao je hladno.
- Čekaj, čekaj, ti si na početku ovog našeg razgovora izjavio si da si probao sve što se probati može, sjećaš se, kad sam te pitala zar pušiš?, nagnula sam se prema njemu i unijela mu se u facu.
- Da, jesam, rekao sam, ali vjeruj da u ovom slučaju nemam što reći, ne znam ništa o heroinu, samo sam se susretao s onima koji su zbog njega umrli. Nego, kad ste se posljednji put vidjele?, upitao je.
- Na onoj kavi o kojoj sam pričala, prije jedno dvije godine.
- I ne znaš ništa o njoj?
- Ne, samo da je on umro, a ona se skinula i otišla zauvijek iz Grada i sada negdje živi i radi.
- Što ti je zadnje ispričala, sjećaš li se možda?
- Da, pričala je o knjigama koje je pročitala Pričala je o Marini Cvetajevoj, pjesnikinji s početka 20. stoljeća. Citirala ju je: O sebi. Svi misle da sam hrabra, ali ja ne poznajem nikoga tko je strašljiviji. Sve me straši: dan, noć, crnina, koraci, telefon, a najviše ja sama, moja glava- to je ta glava koja mi tako vjerno služi u bilježnicama, a koja me ubija u stvarnom životu…Nitko ne vidi, nitko ne zna da već godinama tražim veliku kuku (Marina se objesila), mirnu luku; ali nje nigdje nema….Već godinama probam smrt. Sve je ružno i strašno. Nešto progutati – gađenje. Skočiti – neprijateljski. Pred vodom – praužas. Ne želim biti smetena nakon smrti, no čini mi se da se već plašim sebe same i nakon smrti…Ne želim umrijeti, želim ne biti. Glupost! Ali, Bože, kako sam mala, kako ništa ne znam. Živjeti dalje – žvakati dalje. Gorki pelin….1940.
Jedna rečenica mi se tada urezala u sjećanje, rekla je: Ja, djevojka, mlada žena i život u osamljenosti. Nikakav pravi život, samo žrtveni put…. Ne znam je li to ona rekla ili je citirala Marinu, ali mislim da je pronalazila previše sličnosti s tom Marinom.
Možda će i ona tako završiti; uvijek je govorila da će samo nestati kad joj bude previše.
Taj dan mi je bila sva nekako mračna, i prije svega tužna. Nisam se usudila pitati što se dogodilo. Sama mi je ispričala. Znala sam samo da se prije nekoliko tjedana vratila, zapravo pobjegla iz komune, iz Stuttgarda. Zamišljeno je gledala u daljinu, a onda se naglo okrenula i počela priču. – Mahali smo si i pravili se tužni što odlazim. Kroz prozorsko staklo gledala sam uplakana lica svoje i Mikijeve majke, i svog oca koji je stajao po strani.
Mikija više nije bilo, njih dvije, koje se prije nisu mogle podnijeti, sada su ˛ velike˛ prijateljica, i ja, u autobusu, sama, sjebana, nisam imala izbora. Morala sam sjesti u taj autobus. Za Stuttgard. Mislili su da će tako svi problemi nestati. Koja naiva!
S dozom gađenja mahnula sam kad je bus već kretao. Nisam se okrenula, nije me bilo briga, ni za njih, ni za sebe, ni za ovaj autobus, ni za tu jebenu komunu u kojoj svi vide spas.
Ja sam već tada znala da spas nije ni u terapijama, ni u komunama, već u mojoj glavi. Ali, to nitko nije shvaćao. Putovanje sam prespavala i na stanici su me dočekali opet potpuni stranci, koji su me samo pozdravili na hrvatskom, a ostatak razgovora tekao je naravno na španjolskom. Ne znam što su svi vidjeli u tim španjolskim i talijanskim komunama? Ovakva ili onakva, u čemu je razlika: svugdje je isto, uđeš u jednu i vidio si ih sve. Ali ne, moja majčica je čula da su te španjolske najbolje! Poznato je da nisu ustanove, nego pojedinci ti koji te usmjeravaju ka dobru ili zlu! Ali dobro.
Prvo, beskonačno kruženje gradom, jesam li ti to već pričala?- pitala me usred priče. –Nema veze, pričaj –rekla sam. – Uglavnom, kad sam potpuno izgubila orijentaciju što i nije teško u tako velikom gradu, odvezli su me u predgrađe.
Od prvog trena, čim sam nogom kročila u tu kuću, obuzela me je neopisiva panika i strah. Mislim da sam tek tada shvatila gdje sam i da sam sasvim sama. Sama. Negdje. Nigdje.
Došla sam u noći baš kad je bilo vrijeme spavanja, tako da su me samo na brzinu pregledali, pretražili stvari i oduzeli mi novac i putovnicu. Tablete nisu pronašli. Sakrila sam ih sašivši ih u grudnjak. Ležala sam u krevetu i buljila u dno kreveta iznad sebe na kojem je hrkala neka djevojka, nisam ih još upoznala i baš me i nije zanimalo tko su i kakve su. Zadnji put sam upoznala takve kokoši i debiluše da čovjek ne može vjerovati! Nisu svi u komuni zato što su narkomani, neki nemaju kamo, neki su socijalni slučajevi…
Progutala sam sve tablete koje sam imala i zaspala.
Buđenje nije bilo ni malo idilično, probudila me galama i to na španjolskom, derali su se nešto kao da se operem (brrrrr voda), da se obučem i dođem dole…. Nisam sve razumjela. Kad sam se spustila, šokirala me činjenica koliko ljudi se mota po kući. Neki se nisu sa mnom upoznali sve te dane dok sam bila tamo.
Tek sam kasnije shvatila o čemu se radi: to su dva bračna para koji imaju hrpu djece o kojima se mi brinemo, koje mi peremo, oblačimo, hranimo, kuhamo svima ručak, priređujemo doručak i večeru, čistimo im kuću, i samo što im guzice ne brišemo!
U komuni je sve organizirano, ali sve se može svesti na tri riječi: rad, molitva i spavanje. Svaki dan prala sam jedne te iste prozore po kući, svaki jebeni dan.
Sve bi započelo u 06.00 ujutro molitvom koja je meni bila glupa, nerazumljiva, napeta i dosadna, a onda na posao: probuditi djecu, obući ih, nahraniti, pa ih odvoze u školu ili vrtić (ja prvih 5 dana nisam smjela ni na terasu- takvo je pravilo, nema kave, čaja, cigareta, pa ni zraka), onda prirediti doručak za odrasle prasce koji si ni to nisu bili u stanju napraviti!
Tek kad oni pojedu i pospremimo stol za njima, možemo mi sjesti i nešto pojesti.
A onda počinje pravi posao: moj su bili prozori i sve vezano uz stakla, neke su kuhale ručak, neke spremale sobe…
Popodne smo imale dva sata za sebe. Bila je tu jedna djevojka iz Zagreba, ali nismo smjele pričati hrvatski, samo španjolski i ona se, kučka, toga strogo pridržavala.
Jednog dana su nam u Kuću upali dečki iz muške Kuće, s drugog dijela grada, i kad sam skužila da je jedan Dalmatinac, počeli smo pričati. Bila sam baš vesela što se mogu s nekim zezati, ali kad me moja responsibilidad (odgovorna) vidjela, dobila sam za kaznu dva dana ne izlaziti iz sobe. Molim??? Prava kriza me tek počela prati, a ti ćeš me strpati u prostor 2 sa 2?? Iste večeri sam iz kuhinje ukrala dvije vrećice čaja i zamotala ih u papir za kruh i popušila ih u dvorištu (vrata se nikad nisu zaključavala, mogla sam otići kad god sam htjela, ali kamo i kako bez putovnice?). Bila sam sretna što osjećam bilo kakav dim u plućima i popušila sam čaj s užitkom. Naravno da su me otkrili, kad sam se vratila u sobu. Dva dana sam slušala prodike i to na jebenom španjolskom. Dva dana sam ležala u groznici, tresla se, rigala i krizirala, a ona je stajala iznad mene i srala. Treći dan sam odlučila otići. Pozvala sam onu djevojku da im prevede kako želim otići i neka mi vrate sve moje stvari.
Pokušali su me zadržati, ali nisu uspjeli. Vratili su mi samo dokumente, novce nisam nikada više vidjela. Zamolila sam ih samo da mi pokažu u kojem je pravcu grad, gdje da stopiram za centar; ništa mi nisu htjeli pomoći, čak ni ova cura koja me je i ispratila. Rekla sam neka mi samo cimne glavom u kojem smjeru trebam krenuti, ali iako smo bili već izvan kuće, bojala se i nije mi htjela pomoći. Samo mi je rekla:˛ Nikada se nećeš skinuti. Završiti ćeš kao i tvoj dečko.˛ To su bile njene posljednje riječi. Ali ja je više nisam čula, trčala sam.
Prvu ženu upitala sam na svom trulom njemačkom:˛Wo ist Banhoff?˛, željeznička, to je jedino čega sam se mogla sjetiti. Razmišljala sam tamo gdje je vlak, tamo su i autobusi, a tamo je i grad. Pokazala mi je pravac i podigla sam palac. Čim sam nogom kročila na željezničku, užicala sam cigaretu, sjela na stepenište i zapalila. Koja vrtoglavica!
Pa sam užicala još jednu, pa još jednu….
Sutradan ujutro već sam bila kući, i to sa 50 eura i vrećicom trave u džepu!…
Nije mi bilo jasno kako je to uspijevala. Njezin život mi se u trenucima činio kao film! Voljela sam slušati njezine priče.


Ne postoji ono što je pogrešno, postoji samo ono što učiniš ili ne učiniš.
Dakle, sve je u našim rukama i ovisi o našim odlukama. Da nije probala heroin, da nije upoznala Mikija, da nije, da nije…Ali je! Ona je tako odlučila! Jednom mi je pročitala otpusno pismo dr. Sakomana. Meni je taj Odjel djelovao tako daleko, kao nešto o čemu znaš sa TV-a ili novina. A ona je tamo bila. Sjećam se kad je otišla. Nakon što je pobjegla iz već druge komune, starci su odlučili kako- tako doći do Sakomana.
Tek 3 mjeseca, nakon povratka sa tog odjela, roditelji su joj dozvolili da pročita otpusno pismo. Nisu joj ga prije pokazali. Navodno, da ju ne uzrujavaju.




OTPUSNO PISMO 28.11. 2002.
Pacijentici je ovo 1. boravak na Odjelu ovisnosti naše Klinike, a primljena je radi uspostave apstinencije od opijata iz redovnog ambulantnog programa.
Odrasla je u cjelovitoj obitelji skladnih odnosa kao mlađa od dviju sestara. Majka navodi da je oduvijek bila teško odgojiva, tvrdoglava, rano počela inzistirati na izlascima i općenito više voljela ulicu nego dom. Povremeno iskazivala i agresiju u velikim razmjerima.
Unatoč svemu tome, uspjela je redovno završiti školovanje i sada je apsolvent kroatistike.
Srednju školi pohađala je u Gradu (daleko od roditelja) gdje je živjela u podstanarstvu te rano manifestirala poremećaj ponašanja zbog kojeg su je roditelji u 3. srednjem upisali u drugu školu.
Pacijentica navodi kako ju je droga oduvijek zanimala, jako puno je o tome čitala, pa je sa 16 godina eksperimentirala sa kanabisom i stimulansima, a nakon srednje počela uzimati heroin.
˛Mislila je da se ne može navući˛, kao i mnogi naši pacijenti, no ubrzo se razvila ovisnost.
Ovisnicom se smatra zadnjih 5 godina. Sama se javila na liječenje i obavijestila je roditelje kad je započela metadonski program. Majka sad sudjeluje u liječenju. Kratko vrijeme je provela u komuni, no boravak je loše završio; rezala je vene na rukama nakon čega je hospitalizirana na psihijatriji. Ovdje dolazi na 20mg metadona dnevno. Krizu teško podnosi i u početku je izgledalo da ovaj boravak neće dati nikakve rezultate.
Program, međutim završava iznenađujuće uspješno, započinje sa uzimanjem Naltrexonea i motivirana je za nastavak ambulantnog liječenja.
Kontrola u nadležnom centru, ovdje po potrebi.
Šef odjela: dr. Slavko Sakoman

- Što je poslije bilo s njima?- zvučao je istinski zainteresiran.
- - Znam samo da su ih u to vrijeme razdvojili. Njega su poslali u Španjolsku, a nju u Pulu, nakon Stuttgarda. Tamo si je i prerezala vene i nakon toga došla kod Sakomana.
- Nedugo nakon dolaska od njega, ponovno se preselila u Grad, ovaj put sa Frendom sa početka priče. Popustila je njegovim zahtjevima i pravila se sretnom. A sve samo da bi se drogirala na njegov račun i bila u Gradu kad se Miki vrati iz Španjolske. Uspjela je doći do broja telefona komune u kojoj se nalazio i pitala za njega. Trenutno ga nije bilo tamo.
- Znala je da će ju nazvati kad dobije poruku. I nije morala dugo čekati, sljedeći dan su se čuli. Zadrhtala je čuvši mu glas. Pozivi su zatim bivali sve češći i znala je da je samo pitanje vremena kada će pobjeći i potražiti ju.
- Ono što je uslijedilo, odigralo se munjevitom brzinom: došao je jedne večeri i pozvonio na vrata. Nije mogla ustati i otvoriti, pustila je da to učini Frend mjesto nje. Riječi nisu bile potrebne. Već sljedeći dan Frend se iselio a Miki uselio. Ništa im više nije stajalo na putu da ponovno budu zajedno. Sve je krenulo starim, poznatim putem: drogiranje, krađe, bježanje, pa drogiranje…
- Volio ju je onom sirovom, animalnom, iskonskom ljubavlju: u jednom trenutku bi je ubio, a već u drugom ubio za nju! Što je najgore od svega, oboje su od samog početka bili svjesni kako zajedno nemaju budućnosti jer su isti: samodestruktivni i jedno drugo vuku u propast!
- Molila se za njega često, molila je Boga da ju nekako udalji od njega.
- I prvi put kad ga je vidjela, znala je da će ga zavoljeti, a slično je bilo i sa heroinom: kad ga je prvi put uzela, odmah se ''zaljubila''.Iako je znala čime se igra nije si mogla pomoći i još uvijek ne zna načina da joj se zgadi. A jako je svjesna svega što radi sebi, svojoj obitelji i drugima koji ju vole. Bila je svjesna da ''jede'' sve odreda, ali kako ga zamrziti, pitala se.
- Kako čovjek može uporno srljati u ono što mu čini loše i što zna da ne može potrajati? To se vjerojatno pitaju svi kad su u pitanju narkomani i droga?!
- Dok se drogirala, sve te godine, svaki dan je doživljavala kao pakao i priželjkivala njegov kraj. Pa zar se tako brzo zaboravlja i da li se taj prokleti heroin uopće može zaboraviti?
- Kao da je jučer bio dan kada se posljednji put ušlagirala i bila sretna što je konačno sve iza nje i što će ju napokon progutati mrak. Točno je mogla vidjeti taj tren, osjetiti smrad nečije mokraće kraj svojih nogu, vidjeti lik Mikija koji joj nervozno traži venu. U posljednje vrijeme nije se više imala gdje ''pogoditi'', vene su se stvrdnule i povukle, jedino je to još mogao uspjeti Miki i potpuno je ovisila o njemu, što je bio grozan osjećaj!
- Ako je on slučajno bio loše volje, nervozan ili ju jednostavno poželio provocirati, bila je primorana čekati i po pola sata na ''šut'', što nije bilo nimalo ugodno.
- U to vrijeme su se često svađali pa čak i potukli, njegovi šamari su postali sve češći, na ulici, u portunima, parkovima…Vrištali su, on bi mahao špricom, a ona histerizirala.
- ''Tko zna kako smo izgledali nekome sa strane?'', pitala se sada. Prije se to nije zapitala, ali jedno je sa sigurnošću znala: sigurno nisu bili lijep prizor!
- Heroin je u njoj usadio neki neponovljivi doživljaj, sve je bilo drugačije: poremećene vrijednosti, dužnosti ili obveze prema bližnjima, sve je to nestalo. Ostalo je ono životinjsko u njoj! I bez obzira što se više ne drogira, većina ljudi ju je upamtila upravo po tome, dobila je ''etiketu'' i ponekad joj se čini da je prije bilo puno lakše živjeti, ravnati se po toj etiketi, nego uporno pokušavati pobjeći od nje! Ali koliko god bilo ružno, nikad nije žalila i ne bi ni za što na ovome svijetu mijenjala to iskustvo, jer čovjek uči samo i isključivo na svojim greškama!
- Ponekad bi se ulovila kako razmišlja odakle je samo crpila snagu za takav način života, za taj brzi, paranoičan tempo u kojem živiš dan za danom, jučer nije postojalo, a sutra nema ?
- SVOJ ŽIVOT NE PAMTIM
- svoj život ne pamtim dok je bio
- najčistiji oblik življenja,
- dok sam mislila da mislim,
- slike, predjela, lica draga
- koja sam gledala s ljubavlju
- ne misleći da ih gledam,
- taj život sad pokušavam opjevati
- riječima o smrti koja spava
- u nekom stablu pored puta,
- u nekoj sobi koju ne znam naslikati,
- u nekom svijetlu
- koje će me prosvijetliti,
- kao tanak list bagrema
- dok proljeće miriše.

Uglavnom, nije im dugo trebalo da se opet vrate na staru dozu koja im je bila potrebna svaki dan. A i sve je više tableta pila. Kažu kako ništa ne uništava mozak kao tablete!
To ljeto je bilo presudno, spustili su se na dno dna, ni krađe im više nisu donosile onoliku količinu koja im je trebala! ''Što još učiniti? Kako dalje?'', pitala se , Miki nije, on je tako naučio živjeti i nikad nije ni pomišljao na drugačiji način. On je bio pravi junkie: jadan, prljav, lažljiv a u duši dobar kao kruh. Vrlo inteligentan i snalažljiv i možda je mogao i uspjeti u životu, ali svatko tko ga je poznavao, znao je da će zauvijek i ostati na ulici. Kao štakor!
I zato, dok je još bio živ, željela je što više vremena provesti s njim, i to na bilo koji način. Netko bi rekao da je glupača, a netko bi ju možda i razumio!
Ta ljubav je bila njezin križ koji će nositi čitav život jer je i tada osjećala da će morati nastaviti bez njega, bez onoga kojeg je voljela. Ni ona, ni Miki nisu imali u planu dugo živjeti: ludo, divlje i kratko! Znala sam da je neobuzdana i da nema mira, ali, kako mi je rekla, svoju divlju stranu otkrivala je samo s njime i to ju je privlačilo.
Jednoga dana upoznali su pastora koji im je počeo ulijevati nadu da mogu uspjeti, oboje! Stajali su ispred njihove župe, gladni i umorni na kiši. Primili su ih, nahranili i napili, a zatim s njima razgovarali. Rekli su im da su ponovno rođeni, da su pronašli Boga, da je Isus čuo njihove molitve i otvorio im vrata. Koje molitve?
''Iza svake ovisnosti krije se težnja za Bogom!'' Mislim da je shvatila što je Bog.
- Ma nemoj! A što je to shvatila?- odmah se uskomešao kad se radi o njemu bliskim stvarima.
- E pa shvatila je da Bog nije nikakav starac koji kritički gleda na sve što se događa, shvatila je da postoji samo dobro i zlo, da je Bog dobro! Shvatila je da nam On svima pruža šansu, a mi je samo moramo iskoristiti. Još je shvatila da je On uvijek bio tu i čekao da ona makne barijeru između njih, a ta barijera je bio heroin. Nekome je to alkohol, novac, prostitucija, laž…Svatko ima problema, ali i šansu da to riješi. Pitanje je samo da li to želi. Ona je mislila ako zlu okrenu leđa, Bog će ih prihvatiti i pomoći im. Tad je shvatila da ju On nije napustio već je samo čekao. Priliku. A priliku su tad i dobili, toga dana kad su upoznali dvojicu pastora evanđelističke crkve koji su ih nahranili, pričali s njima i molili se za njih i one koje vole. Pa čak i za one koji su im nanijeli bol! Od tada više nije mrzila nikoga. Ali ipak je sve ovisilo o njima, trebali su naći pravi put i smoći hrabrosti okrenuti se od heroina i posvetiti se sebi. Božja ruka je bila na njihovim ramenima. Kasnije je shvatila da je i to bila samo još jedna slamka u nizu za koju su se, onako očajni, uhvatili. Ali dobro, dala im je snage za bar još nekoliko dana. Malo svijetla u njihovim sivim životima, samo ni to svijetlo nije dugo potrajalo. Žarulja je eksplodirala, bez upozorenja! Uporno je pokušavala isplivati na površinu, pronaći snage u vjeri, uopće pronaći vjeru, vidjeti znakove…ali ništa! Možda nije pažljivo slušala jer u Bibliji stoji:''Pitanje nije kome ja govorim, nego tko me sluša!''
- Pokušavala te čuti, oprosti joj sve grijehe i molim Te reci joj, pričaj s njom. Slušati će svaku Tvoju riječ! Rijetko se molila, još rjeđe išla u Crkvu, ali nije osjećala zbog toga nimalo grižnje savjesti jer ako je Bog u svima nama i oko nas, onda nije bitno gdje se i na koji način moliš, zar ne? Ne mogu previše pisati o vjeri jer sam laik i imam još puno toga naučiti, uglavnom, načela sam jabuku vjere i odnosa s bogom i još dugo, dugo neću je do kraja pojesti, preslaba sam karika.
- Zašto to misliš? Iz iskustva znam da ljudi kad su očajni pokušavaju pronaći spas upravo u vjeri, pa čak i oni koji nikada prije nisu vjerovali. Kad se stvarno nađu u govnima, pred zidom, kad nemaju više gdje, kad ostanu potpuno sami i kad više nikoga nije briga tad se okrenu Onome koji je navodno uvijek tu, koji sve voli i čeka da mu dođu.
- Zar nas Bog čini tako jadnima samo da bismo mu došli?- prekinula sa ga.
- Ne, nikada te On ne može učiniti jadnim koliko možeš sam sebe!
- Da, zaista- zamislila sam se i u mislima opet vratila u to kobno ljeto, 2003.
…Tih dana izgledala je poput sjene. Čula sam da je Miki umro, ali nisam se usudila zaustaviti je na ulici. Učinila je to sama, ulovila me ispod ruke jedno popodne. Nisam ni vidjela da je prošla kraj mene.
- Hej, sjećaš se mene?- pokušala je zvučati veselo. Sjele smo na kavu u obližnji kafić.
- Toga dana sam popila tablete- započela je svoju priču iako je nisam tražila.
- Nisam više mogla izdržati. Odavno smo se vratili s Otoka i sve je počelo po starome, droga, strah…Radila sam u kafiću i pored krađa to nam je bio jedini izvor zarade. Nije bilo dovoljno. Puko mi je film, zatvorila se u sobu i ispila sve tablete koje sam imala. Trebalo je biti i više nego dovoljno. Majka me je našla, sranje! Ostalo znaš: hitna, JIL…Budim se i podižem kapke. Opet čujem poznati glas. Miki. Gdje je, ne vidim ga. Vrti mi se. Zatvaram kapke. Tonem u nesvijest… Nakon nekog vremena, nekoliko sati, dana, ne znam, dolazim sebi. Odjel intenzivne jedinice. Sjećanja polako nestaju, a Mikijev glas mi šapće na uho:''Ljubavi, sve će biti u redu.'', ali oko mene nema nikoga, nema ga. Na ono što me čekalo, nitko me nije mogao pripremiti. Surova stvarnost me još jednom, jače no ikada, zapljusnula u lice! Miki je umro u nedjelju, 3.8.2003, u 04.30. Predozirao se kažu, i ništa više nisu mogli učiniti. Ništa.
Izgubila sam ga na vrhuncu ljubavi, nismo se više čak ni svađali, kao da smo predosjećali da nećemo još dugo. A sad ga nema i ja se s time ne mogu pomiriti, radije zamišljam da je opet otputovao, da će se vratiti. IL DIO MIO; APRI MI OCCHI; TE VOGLIO VEDERE!
-Što to znači?- upitala sam ju.
- Bože moj, otvori mi oči, želim te vidjeti!, - odgovorila je hladno i kao da se ljutila što sam je prekinula. – Koliko sam mu puta poželjela reći sve,- nastavila je- ali uvijek me nešto sputavalo i kočilo, ne znam. Nisam mu trebala dozvoliti da mi se toliko podvuče pod kožu. Osjećam ga u svakoj minuti, čak ni zvukove ne doživljavam isto. Ništa nije više isto niti će ikada biti. Ne mogu više, kažu mi da moram, da se moram boriti za sebe i njega.
- Je li ti išta lakše? Imaš li kakvu pomoć sa strane?
- Idem ponovno istom psihijatru jer se kod kuće ne mogu otvoriti, uostalom nitko ga ni ne spominje, misle ako šute da mi je lakše. Ako ne pričam o njemu da ni ne razmišljam o njemu?! A kako to nekome objasniti? Znam da vrijeme liječe sve rane, ali nije stvar u vremenu, već u meni.
- Zašto?
- Zato što sam ja ta koja ne želi ići dalje! Patiti ću zauvijek i ne dam svoje osjećaje više nikome! Nema više osmjeha na mom licu, bar ne iskrenog! Sve je samo predstava, život je ionako samo jedna velika pozornica, a mi samo glumci.
Nije mi jasno samo zašto sam morala spoznati smrt na ovako blizak i gorak način? Uzela mi je osobu koju sam jedino voljela, zašto? Bolje da sam ja umrla, ovako moram nastaviti sama ovim suhim putem. Želim ga ponovno vidjeti, ne mogu živjeti bez njega, zaista ne mogu! Zašto me je ostavio? Kako me je mogao pustiti da nosim ovaj križ sama? To je bio NAŠ križ!!! Kako ću dalje sama?- prekinula je riječ plačem.
- Smiri se, bit će bolje, znaš…-nisam znala što reći. Sad znam da je istina, ljudi najčešće ostanu bez riječi u ovakvim situacijama. Ne znaju što reći. Nisam znala ni ja.
- Ne mogu to shvatiti ma koliko se trudila! Zar je on morao umrijeti da bih ja dobila odgovor na svoje pitanje:''Kako da mi se zgadi heroin?''
Zar je on morao umrijeti da bih se ja konačno prestala drogirati?
- Izliječiti ćemo se od patnje tek ako je iskusimo potpuno- znam da je glupo, ali citirati Prousta u tom trenutku bilo je jedino što mi je palo na pamet. Kako glupo!
Malo se pribrala. Šutjele smo neko vrijeme, a onda je progovorila tihim, jednoličnim glasom: -U trenutku kad me je zadesila tragedija nisam još bila potpuno formirana kao ličnost: u toj fazi nisam znala ni plakati. Jedno je, kažu, prihvatiti gubitak i pomiriti se s njim, a drugo je, ali i puno teže, oplakati ga do kraja. Znam da Mikija nikad neću preboljeti. Jer, nema lijeka, nema melema, ni olakšanja- osim vremena. Treba samo ''malo'' vremena i spremnosti da se odam žaljenju.
- U kojoj si ti sad fazi?- iskreno sam zapitala.
- Ja? U fazi inicijalnog mrtvila, otupljenosti i neprihvaćanja stvarnosti: ''To ne može biti istina!'', ponavljam u sebi. I više sam ljuta, nego žalosna. Bol se pretvara u bijes; ljuta sam što me je ostavio i ljuta na cijeli svijet i onoga Boga što mi ga je uzeo. ''Gdje si?''vičem, ali se moram suočiti samo s gluhom tišinom. Ali i to je patnja: dugo putovanje samootkrivanja! Prisiljena sam gledati život u oči, a ono što vidim mijenja me na način na koji se ne može ništa vratiti. Izgubljena je ona nevinost i sada znam da se u trenutku može sve promijeniti. Više ne mogu uzimati stvari zdravo za gotovo.
Da je Miki ovdje, kraj mene, rekao bi :''Tu sam, pored tebe, idemo dalje!'' Ali, pored mene nema nikoga.
Amnezija je postala moj prirodni anestetik kojim se štitim od boli, jer jako je frustrirajuće ne osjećati ništa.
Zašto ne osjećam ništa? Zašto ne plačem danima? Kako mogu biti tako tupa, a sam Bog zna da mi se srce raspuklo u bezbroj komadića?
Kao osoba, ja trenutno plutam. Svoju bol nisam oplakala, nisam ožalila iz duše, prepustila sam se amneziji! Moram prestati biti ljuta na život, uhvatiti se u koštac s problemima i prihvatiti stvarnost kakva god ona bila! Jer, gubitak voljene osobe isto tako i daje: pred tobom se otvara cijeli jedan svijet, dobiješ prostor u kojem shvatiš da puno izvanjskih stvari nije bitno. Postaneš dobar, nisi zavidan, ne mrziš ljude…kao da nečija smrt dodirne nešto dobro u tebi, nešto za što nisi ni znao da postoji.
Tuga ima vlastiti život.

* * *

Još uvijek ne može prihvatiti da ga nema, da je pod zemljom, u mraku, sam. Ne želi se s time pomiriti, ali opet, iz dana u dan, polako postaje svjesna.
Zadnje što me pitala, bilo je:''Da li se može umrijeti od tuge?''
Izgleda da se dosta igrala životom, sada je on nju počeo vrtjeti po rukama, i to gadno!
Kad smo se posljednji put srele, rekla sam joj da pišem knjigu o njoj, što joj se nije naročito svidjelo i nije shvaćala što se tu zanimljivo može reći. Ipak, na kraju razgovora, uturila mi je u ruku pismo koje je posvetila Mikiju i dodala:''Ako možeš, ubaci ovo u svoju knjigu!'' Posljednji put sam ju vidjela.
Čula sam da se zaposlila u struci, radi daleko od Grada i ''čista''je već godinama, nikada se nije vratila.

Danas sam ti opet bila na grobu.
Potrese me svaki put i nikada se neću priviknuti da tamo, duboko pod zemljom leži tvoje prekrasno tijelo i nemirni duh! A u isto vrijeme, jedino tamo pronalazim spokoj. Na tvome grobu. To je moje utočište. Sviđaju ti se one ruže koje sam ti donijela?
Opet si postavljam pitanje zašto si otišao i ostavio me. Znaš da se bojim biti sama, izgubljena, bez tebe. Ti si bio moj zaštitnik, moj heroj, moj bog…A sada sam sama.
Sama moram nositi ovaj križ.
Ranio si me zauvijek i ta rana neće nikada zacijeliti! Bojim se Miki, strah me je svega, ljudi, života! Pomozi mi da izdržim, daj mi snage da nastavim dalje. Molim te ljubavi!
Kako ti je gore? Da li te čuvaju anđeli ili si i ti jedan od njih?
Volim te najdraže moje i zauvijek ćeš biti dio mene, jer ono što se jednom voljelo ne može se zaboraviti!
''Neka te ne obeshrabre rastanci.
Nakon oproštaja slijedi novi susret.
Nema sumnje da ćemo se ponovno sresti,
Poslije nekoliko trenutaka
Ili mnogih života!''
Priču sam završila naslonjena na prozor. Vani je već odavno pao mrak, a neonske lampe grada bile su jedino svijetlo koje je dopiralo u sobu. Okrenula sam se naglo i došla do njega. Sjedio je naslonjen u fotelji, kao da spava, blijedo svijetlo titralo mu je na licu. Nije progovorio ni riječi.
-To bi bilo to. Završila sam.-rekavši to, zavalila sam se i ja.
Zapalio je cigaretu, još uvijek šuteći. Kolutići dima su nas povezivali. Pušio je polako, s uživanjem, duboko gutajući svaki dim i puštajući da mu iz usta dim ulazi kroz nozdrve. Već sam i prije viđala da neki tako puše. Kao da je cigareta najslađa stvar u tom trenutku.
Pogledali smo se značajno. Znala sam da sve zna. Znao je da sam pričala o sebi.
- Je li ti sad lakše?, upitao me.
- Da.
- E, pa ja sad idem- ustao se lagano i prstima mi prošao kroz kosu.
- Hoću li te ikada više vidjeti?
- Vidjet ćemo se kada za to dođe vrijeme. Kada i ti budeš pozvana.
Krenuo je prema vratima, otvorio ih i jednom nogom već kročio van, kada se okrenuo i pogledao me.
- Isuse, mogu te samo jedno zamoliti?, nisam mogla propustiti ovakvu priliku, - Hoćeš li pozdraviti Mikija umjesto mene. Reci mu da ga volim.
- Hoću, budi bez brige. -rekao je i nestao iza vrata.
Ostala sam sama u mraku sobe. Lagani osmijeh prešao mi je preko lica.



- 19:16 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 24.01.2016.

bijeg u bolest

Pobjegla sam. Pobjegla zbog ljubavi. Pobjegla od ljubavi. Pobjegla u bolest.
Često to radim. Utrnem. Ne osjećam. Ne sjećam se.
Srce stane, ruke utrnu i spavam. San uvijek donosi olakšanje, zaborav i drugu stvarnost.
Onu ljepšu.
Je li to kukavičluk? Ne, gluma.
Ja sam glumica. Moja bolest je gluma, moja dijagnoza je gluma.
Glumim cijeli život. Glumim u svakom gradu u koji pobjegnem.
Glumim svakom muškarcu koji me zavoli.
Savršena sam. Nitko me ne može otkriti, nosim tisuće lica, tisuće tijela, govorim stotinama jezicima.
Meni ne treba scena, moji reflektori su ulične svjetiljke, suze u očima koje ostavljam i tragovi guma na cestama.
Ja sam kameleon, ja sam kraljica tuge koju prostirem drugima pod noge.
Dolazim u snovima, a bježim iz svojih. Ionako sanjam otvorenih očiju.
I kad budem umirala, bit će to gluma......vratit ću se.
Mene nitko ne zaboravlja...

- 19:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

nedjelja, 10.01.2016.

duhovi prošlosti

...psssst....tiho.....
Nema nikoga. Polako se okrećem i gledam uokolo...
sjene, visoke i izdužene šetaju oko mog kreveta.

Zatvaram oči...sigurno
će proći i nestati.

pssst...nema nikoga,
nikoga, nema.

Otvaram oči, a
sjene visoke i izdužene
šetaju oko mog kreveta...

Odlezite, vi duhovi prošlosti,
vi, sjenke zla...
vi, otuđeni likovi,
bezlični obrisi....
Odlazite,
ostavite me na miru!

zatvaram oči
pa ponavljam,pssst...
nema nikoga....

Otvaram oči
a sjenke viskoe i izdužene
šetaju oko moga kreveta....

...i govore uglas...
mi smo jedno...
ne možeš pobjeći od nas....

Oznake: Sjenke prošlosti

- 17:03 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 05.01.2016.

zimsko poslijepodne

Ručali smo. Snijeg pada. Predvečerje. Ležim na kauču i pišem ovo. Da si olakšam. Da s nekim popričam. Da nekome opišem svoje poslijepodne na praznicima. Ne, nisam školarka, ali radim u škili. Znači, na neki način, jesam školarka. Ručali smo. Do mene lagano dopire muzika iz garaže. Konačno je odlučio malo ju srediti. Otkako smo se doselili, samo trpamo suvišne stvari u nju, a jedini smo u susjedstvu koji imaju 2 auta i ni jedan nije u garaži. Nema mjesta.....
Mala je na katu s prijateljem Ericom i slušaju Mikija Solusa. Sljedeće godine kreću zajedno u 1.razred.
Popila sam dvije pive, uzela dim-dva pljuge mužu i njegovom prijatelju, usput ocu dviju djevojčica kojima predajem.
Trebala bih pisati diplomski. Ne da mi se. Uvijek je tako sve radim u zadnji čas. I kog će mi vraga ta još jedna diploma! Živim u vukojebini, na najzaostalijem, ne ne bih ga tako nazvala, nazapuštenijim i najzanemarenijim dijelom Hrvatske. Šteta. Živim u Lici i sad hiberniramo. To znači, sjedimo u kućama jedno drugih i pijemo. Ove zime previše pijemo....
Upravo završila s čitanjem Dore i minotaura. Dugo se nisam poistovjetila s likom. Dora, Dorothea Markovitz, fotografkinja i umjetnica koja je zapostavila svoju svrhu i umjetnost pod utjecajem velikog čovjeka, egoita, krvnika, umjetnika, Picassa. I ja koja sam svoj pravi poziv, pisanje i slikanje, zapostavila radi obitelji. Radi frustrirajućeg posla, djeteta i muža. Najviše radi djeteta. Ona je bila zapostavljana, psihički uništena, s njom se muškarac poigrao: umjetnica, ljubavnica, luđakinja. Meni nisu nametnuti takvi okovi, ja sam si ih sama nametnula, stavila sam sebe u drugi plan da bih bila dobra majka, savršena ljubavnica i supruga. Ali, zauzvrat nisam dobila ništa. Zapravo, nisam dobila o+no što sam očekivala iz odnosa. Bila sam savršena ljubavnica, i savršena majka, ali ostatak vremena nevidljiva, sama po sebi razumljiva. Nametnula sam si kriterije kako sve mora biti savršeno: u odgoju, braku i poslu.... A onda sam pukla, napravila prijestup. Prekršila pravila. Pravila? koja mi je nametnuo tko? Ja sama..

- 15:35 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 18.11.2015.

kraljica tuge

Sjećanja su blijeda i isprepletena,
poput paukove mreže.

sada te se sjetim samo preko starih fotografija,
pisama koje si slao...
većina ih je potrgana, požutjela.
Bih li ti se sjetila lica, bez njih,
pitam se..
ali oči...oči nikad neću zaboraviti,
tužne, duboke, iskrene.

Jesmo li uopće postojali?
Je li to bila stvarnost ili samo priviđenje?
sjećanja se mute s noćnim morama...

Gdje si sada?
Tumaraš li još uokolo razbijajući izloge
ili si konačno pronašao mir?

U snovima te viđam,
plašiš me,
činiš tužnom, zarobljenom...

Moji snovi postaju sve lucidniji,
a kad si kraj mene, kad me opsjedaš,
kad te ćutim,
osjećam nemir.
Proganjaš li me i sada?
...barem u snovima...

- 19:32 -

Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.

< rujan, 2016  
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Rujan 2016 (4)
Ožujak 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Studeni 2015 (8)
Listopad 2015 (7)
Rujan 2015 (4)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Poezija

Princeza

Postoje li princeze?
ne znam, ali imam jednu kod kuće....

Kako biti princeza,
ne znam, ali rekoh, imam jednu kod kuće....
jednu smeđu malu
koja pleše balet i jede čokoladu
i ljuti se kad joj netko
ne kaže "hvala"...

Ona je prava dama,
finih manira i
prćastog nosića.

Ona voli sunce i cvijeće
u proljeće,
haljine i cipelice lakirane...

Postoje li princeze
ne znam,
ali imam jednu kod kuće....

Za Sunčicu






Život u rezervatu

Stan, ulica, trgovina, škola,
novo blatnjavo igralište i
auto bez kojeg se ne može.

Zarobljeni, šćućureni u kutu,
svatko iza svojih škura,
svatko iza svoga svjetla.

Oči koje vrebaju iza zavjese,
neprirodni koraci i ukočenost.
Strah, zbunjenost i
"ostavljeni" snovi....

Bježite! Bježite!
Bježite dok još možete...
dok su još vrata otvorena!

Sat otkucava,
tik-tak, tik-tak....

Otići, ostati?
Otići, ostati.....?
Otići!






Pogled kroz prozor

1. I pogled kroz prozor se promijenio,
šarenilo boja i zvukova,
sivilo je pobjeglo, ostalo
samo čekanje...
ptičice i kruh posipan na
prozorskoj dasci....

2. Sve je ogoljelo i
magla se podiže.
Oblaci teški, sivi, olovni,
dolaze i odlaze....

3. Jedino ja ostajem
ja i moji strahovi.
Želim skinuti te okove, odbaciti ljušture starih vremena,
slobodno disati i krenuti
prema Suncu....
Žuta velika lopta zove me,
širim krila.

4. Uskoro ću i ja poletjeti,
odlepršati kroz prozor i
na nekom tuđem tražiti mrvice kruha.

To će biti dovoljno,
neću biti sama.
Odbaciti ću ljude i ljušture,
te sive kreature bez punine i bogatstva duše.
Te nepotrebne sužnje!








Vrijednosti

Ljudske vrijednosti, međuljudski odnosi
važni su.
Ugovori o sreći, otkupi prava na život , odlazak kućne srećice iz stana
i dolazak neželjenih gostiju....
Vrijednosti, otkupljivanje, potkupljivanje,
simboličke cijene kojima plaćamo sate i dane svojih mizernih života.

Ne varati i ostati što duže plutati na površini....
Sklopiti što bolji ugovor sa što sitnijim slovima u kutu,
i uspjeti, živjeti svoj san, sretni i zadovoljni,
raditi ono što voliš i biti okruženi kvalitetnim ljudima...

Stare kante i pokvarene olupine odbaciti,
šutnuti nogom u praznu ulicu,
pljunuti na njih i ne okrenuti se!

Živjeti za ugled? Ma kakvi!
Otrgnuti taj željezni plašt
što vuče na dno
i ostati na cesti,
ne, ne,
ne zaogrnuti se njime,
ostaviti ga i možda ga pokupi netko naivniji?!

Ne treba ti više ništa, bacaj ogrtač ugleda, masku pokvarenih vrijednosti
i olupinu iz njedara!
Vadi ploče laži i čupaj ih!
Laži i varki obljepljene oko svojih nogu i
vadi trnje sumnji ispod svojih noktiju.

Okreni se suncu i svjetlosti.
Pravoj i čistoj dobroti.
Slobodno disati i široko se smijati....

Trči u susret zlatnoj lopti!





Grijeh

Ja sam grijeh...grešna duša.
Grijeh, kajanje...
Grijeh, kasnije....
To tako ne ide,
rekli bi ljudi...
Ali...čitav život moj svodi se
na grijeh, kajanje...

jesam li ja
grešnica ili pokajnica?!

tuđi život

Za mene je dao život. Sada mi je žao.
Ej, kamo sreće da sam ga slušala.
Te tvoje usne...još uvijek osjećam,
sanjam kako su me ljubile.
može li se zaboraviti nečiji dodir,
topao, mek....?

Za mene je dao život,
jesam li ja vrijedna toga?
hoću li ja to ikada uzvratiti.
kako?

Da budem dostojna, pristojna,
fina, uglađena
imam "normalan" i sređen život?!

Uopće nemam pojma o tome
što je on želio od mene?
Zašto se ubio? Da bih ja mogla živjeti?!
Ali, kako živjeti? To mi nikada nije rekao......

Za mene dao je svoj život.
Da ja živim...

Priče

Ni u smrti zajedno
Rođen sam u gradu na moru. Smrdljivi, lučki grad. Rođen sam bez oca. Kopile. Majka se nije brinula o meni pa me "predala" noni. Rođen sam sa krivim prezimenom koje ću nositi do smrti. Prezime koje ne želim, koje prezirem.... Odgajala me ulica, beskućnici, klošari i narkomani. Odjednom, jednoga dana to sam postao i ja. Narkoman. Dečko od kojeg će kasnije ljudi okretati glave. Ljuštura mladosti. Oličenje onoga s druge strane. onoga što se događa drugima. Isturenih kostiju, praznoga pogleda, bijesa u sebi i čekanja da me odnesu u lijesu.... Nije dugo bilo iskre u mojim očima, ni želje za budućnošću. Nju sam odabrao: Heroinu, božicu ljubavi. I nitko mi nije više bio potreban. Ali...smisao života tražiti u svakodnevnici? Tražiti smisao postojanja uopće? Nije mi padalo na pamet. Ipak, smisao je očito negdje postojao, "onaj gore" se pobrinuo za to. Uletjela je u moj život brzo, baš kao što je i nestala. Vrtio sam je u naručju te večeri i rekao kako ju nikada neću napustiti. Lagao sam, i ona je znala da lažem. Od tada postojala je samo Heroina, ona i ja. Našim žilama sada je tekla smeđa, topla tekućina i nismo namjeravali drugačije živjeti. Nismo ni pokušavali. Obožavali smo heroin, on nas je vezao, stezao svojim konopima, korovom, čvrsto i neraskidivo. S vremenom nas je uništio. Budućnost? Nema je. Za nas je nema. Ulica, svjetla grada, napušteni stanovi i hladni trgovi. Ljubav? Ovisnost. U jednom trenutku odlučio sam prekinuti to sve, prepustiti život njoj jer sam vidio koliko se muči. Nije imala snage pratiti me, aja nisam namjeravao živjeti bez droge. Neću, ne mogu. Ali....bila je brža....tablete, hitna, odjel intenzivne njege i mala vjerojatnost da će ostati živa. Molitva me održavala. Bog i heroin, sve u jednom, samo da ona preživi. Dolazio sam joj u snove, pružala mi je ruke, dozivala me,...ali uzalud. Hladna, željezna vrata nisu mi dozvoljavala da ju vidim, dodirnem, poljubim i šapnem da će sve bit dobro. "Ne dolazite više, neće se probuditi..." kreštavi glas bešćutnog doktora, ispijenog lica i koščatih prstiju, vratio me u stvarnost i pljunuo mi moju, našu, ionako besmislenu zajedničku budućnost u lice. Nikad više...Magla...Bijes se mješao s gađenjem prema samome sebi, svijetu u kojem živim i zvukovima razbijenih stakala izloga skupih trgovina kraj kojih sam prolazio. Miris moje skore i željene smrti širio se oko mene poput aure, visio nada mnom i mogli su ga osjetiti svi oni stranci koji su se gurali kraj mene u nagužvanim, smrdljivim gradskim autobusima. Njihov smrad uznojenih ljetnih pazuha i smrad moje smrti ispreplitali su se i činili jedno. Izlazeći iz autobusa, pluća su udahnula sparan i ustajali zrak, a noge? Noge su me same vodile. Znao sam gdje idem. Kucanje, novac, roba. Doza je bila i više nego dovoljna. Žila se sama isturila kao da zna će posljednji put njome poteći zlatni otrov. Onaj koji otpušta sve brige, opušta mišiće i pojačava tugu. Stajao sam u kupaonici, pred ogledalom. Komad razbijenog stakla izvadio sam iz hlača i skinuo se do pasa. Što je to voljela na meni, na mome tijelu, pitao sam se. ono je bilo isuviše ružno i ispijeno. Veliko srce kuca u tvojim grudima, govorila bi. Neznam,nije više ni važno. Uzeo sam staklo i urezao na strani srca slovo K, njeno ime. Krv je curila ali nije bilo važno. S desne strane urezao sam svoje slovo, V. Obrisao se. Uzeo čistu majicu koja se polako topila krvlju, i legao u krevet. I u smrti zajedno....Mrak, osjećam da tonem, sve dublje, dublje....na prozoru njezine bolničke sobe sam i šapćem: "Kika, volim te". Odgovara "I ja volim tebe", iako znam da su joj u ustima cijevi, ali odgovara.....Mrak...odlazim...ugodno je ali se bojim...da je bar uz mene...da me miluje...govori kako će sve biti dobro...nema je...sam sam...ppotpuno sam...odlazim...volim te...volim te.....i u smrti zajedno......04.30.vrijeme smrti.
Svijetlo...nešto ju diže...vuče...svijetlo svuda....guši ju u grlu....nagli udah i čupanje cjevčica iz grla...kašalj...04.30 vrijeme njenog buđenja .
Ni u smrti zajedno.

Za mog Vanju

Sunčica

Lijepi leptir

Jednom davno živio je jedan leptir. I on je bio jako lijep. I on je letio na sve strane, lijevo desno, i po gradovima. i selima. Letio je u bilo koju kuću koja bi mu se svidjela. Jednom je skakao gore-dolje, na zemlju pa u zrak, pa tako cijelo vrijeme. Sve dok mu nije dosadilo. A onda je jednoga dana upoznao jsavršenu leptiricu. Zajedno su letjeli i , kad su se umorili, sletjeli su na list. Tada su se poljubili i leptir je u tom trenutku bio potpuno ukočen, nije više skakao gore-dolje. Kad se pribrao, zamolio je svoju ljubljenu da odu na sladoled. Slasno su pojeli dvije kuglice sladoleda od čokolade i vanilije, naravno. A nakon nekoliko dana su se i vjenčali. Ubrzo su dobili puno malih slatkih leptirića i živjeli su sretno do kraja svoga života i leptirali su vječno.


Napisala: Sunčica, 6.godina



Anđeli
Bila jednom jedna anđelica. Zvala se Dora. Sletjela je na jedan oblak. Tada je ugledala drugog anđela, po imenu Boro. Sprijateljili su se i zajedno igrali. Skakutali su s jednog na drugi oblak, sve do večeri kad je zašlo sunce. Malo su odspavali pa su se probudili i opet se satima igrali. Spustili su se na zemlju i promatrali leptire u letu, konje u trku. Malo su i jahali te konje i to im je bilo posebno zanimljivo. Onda su se umorili i odletjeli na svoj oblak na papicu i odmoriti se. Nakon odmora, anđelica Dora ugledala je nešto. Nije joj bilo jasno što je to, samo je vidjela puno malih očiju koje su gledale u njih. Kad su se Dora i Boro malo približili, vidjeli su da su to strašne ose. Bio je to roj osa. Ose su bile strašne i krenule su prema dobrim anđelima. Anđeli su pokušali pobjeći ali nisu uspjeli, ose su upiknule Doru, a ona je u pomoć zvala Boru. Anđeo Boro raširio je svoja velika srebrna krila i tako zaštitio Doru. Ose ju nisu sada mogle napasti pa su navalile na Boru. Tada je Dora raširila svoja zlatna krila i spasila svog Boru. Ose su vidjele da im više ne mogu ništa i pobjegle su. Dora i Boro su zauvijek ostali na svome oblaku i više se nisu spuštali na zemlju među životinje, i bili su sretni i zadovoljni. Zauvijek.

Napisala: Sunčica, 6 godina